Četvrtak, 18. rujna 2014. godine, polazak iz Samarice u 19,30 sati… Kamo?
Dobro je znala skupina župljana Samarice i Gornjeg Miklouša koja se zaputila Čazmatransovim minibusom prema cijelom svijetu poznatom Marijinom svetištu, u Međugorje. Krenulo se na put s molitvom i pjesmom, nakon dva dana također završilo s molitvom i pjesmom.
U skupini od 18 odraslih osoba bilo je onih koji su išli prvi put, neki su već bili nekoliko puta, a neki više i od desetak puta. Nosili su svoje boli, svoje patnje, želje i nadanja. Netko je očekivao puno dok su neki mislili kako je to zadnja mogućnost da se nešto dogodi te njihov život krene na bolje. Svi su bili složni da treba odvojiti nešto vremena i nešto novca te otići Gospi u Međugorje koju od početka ukazanja svijet prepoznaje kao Kraljicu mira. U putu se pjevalo što se od prije znalo, pjevalo se uz CD-e.
Razgovarali smo i izmjenjivali iskustva, podržavai i poticali jedni druge na jaču vjeru.
Na odredištu smo bili već u pet sati u petak ujutro. Prvi autobusi hodočasnika su pristizali istovremeno kada i mi. Dok su neki kupovali štapove da im budu pomoć u penjanju na brdo, jedna naša hodočasnica je popušila zadnju svoju cigaretu i rekla: Nikad više! U osvit dana naša družina je s molitvom na usnama i molitvenicima u rukama krenula prema vrhu brda Križevac. Bio je to najljepši dio dana: zora tek sviće, zrak svjež od noći, zemlja suha, kamene staze uhodane, srca otvorena. Nevjerojatnom lakoćom smo se uspeli na brdo do bijelog zavjetnog križa. Uspješni su bili kako oni koji nemaju ni jednog suvišnog kilograma, tako i oni koji su ih složili puno više nego im treba. Do križa smo u molitvi donijeli sve svoje drage, žive i umrle, sve njihove i svoje potrebe… Tražili smo pomoć odozgor, tražili smo snagu odozgor.
U hodanju i penjanju se snaga trebala trošiti… Nama se umnažala. Što smo se više penjali, bivali smo odmorniji… Čudo ili neistraženi prirodni zakoni? Kome je dano da vidi i prepozna, vidjet će i prepoznati… Nama je sasvim jasno.
Osnaženi i obnovljeni odlučujemo istog dana otići i na brdo Ukazanja. Nogu laganih kao u jelena ili u koze, s molitvom u srcu i na usnama popeli smo se i do Gospinog kipa na brdu Ukazanja. Mir, tišina, nebo je sišlo na zemlju, vječnost se pomiješala s vremenitim. U molitvama dotičemo nebo, prikazujemo Gospi svoje potrebe… Jesmo li sebični i uskogrudni ili u svakome od nas titra iskonska nada i povjerenje da će nam Ona pomoći?
Hoće li Međugorje biti i kada službeno od Vatikana priznato, ne znamo, ali sigurno znamo da se tu događaju čudesni preokreti u mnogim životima. Sigurno znamo da se nebrojena i nepregledna procesija grešnika više od trideset godina danonoćno oslobađa od grijeha i njihove težine po sakramentu ispovijedi. Po silasku s brda Ukazanja i okrjepe tijela uključujemo se u redove pred ispovjedaonicama te pomireni s Bogom i onima prema kojima smo griješili, slavimo svetu Misu i klanjamo se presvetom križu.
Sakramentima i molitvom obnovljenih srdaca te snom i doručkom odmorenog tijela u subotu ujutro poslije svete Mise družina hodočasnika kreće prema Mostaru u razgledavanje grada i posjet hercegovačkim fratrima poznatim od vremena turske okupacije do danas kao narodni „ujaci“ .
Kišom praćeni na putu prema kući navraćamo u Sinj pozdraviti i pomoliti se istoj Gospi koju ovdje zovu Gospom Sinjskom. Ohrabreni iskustvom o njezinoj djelotvornosti u povijesti hrvatskog naroda i s vjerom u aktualnost njene pomoći u pjesmi i molitvi nastavljamo put i stižemo do svojih kuća u već poodmakloj noći te se razilazimo noseći u svojim srcima svjetl o i toplinu za kojima čezne svaki čovjek i koji, svakoga tko ih u srcu ima, čini neizmjerno sretnim i bogatim.
Mirjana Ožegović