Župa i crkva Sv. Katarine spominju se u popisu župa 1334. i popisu svećenika 1501. godine. Tada se spominje i kapela Sv. Franje (Item capella sancti Francisci de eaderri), kao i crkva Sv. Petra apostola u Dobnici (Item ecdesia beati Petri apostoli de Dubnicha /de Dobnycza/), danas selo Petrička Donja i Gornja, u župi Samarica. Josip Buturac smješta župu Bl. Dj. Marije u Gariću (Item ecdesia beate Virginis de Garig) iz 1334. godine, u Gornju Garešnicu. “Nekoć Garić, danas Gornju Garešnicu, u župi Samarica”. Te su župe bile u sastavu Čazmanskog arhiđakonata.
Dok čazmanski arhiđakoni dolaze na kanonski pohod u ovaj kraj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, čitavo je ovo područje pripadalo samo jednoj župi u Štefanju, dok nije 1721. godine obnovljena župa Sv. Ivana Krstitelja u Ivanskoj i župa Sv. Katarine u Samarici.
Redoslijed župnika i kapelana ove župe prikazujemo prema župnim izvorima, zapisnicima kanonskih pohoda ovoj župi i ponajviše prema matičnim knjigama. Ova župa ima na sreću sačuvane svoje matice od 1721. godine naovamo.
A. ŽUPNICI U SAMARICI
a) Predtursko razdoblje
1. Ladislav, župnik “de Dobnycza” u Čazmanskom arhiđakonatu (1501.). Rački pogrješno piše naziv župe “Desnycza”, stoje preuzeo i Josip Buturac, te smješta tu župu, kao drugu župu u Dišniku, uz župu i župnika Grgura “de Desnycza” u Dišniku. Stjepan Razum ispravno prepisuje “Dobnycza”, ali prema Buturcu župu naziva “Desnica”. Buturac “Dobnicu” prije povezuje sa Srijedskom, a kasnije s Petričkom u župi Samarica. No, u izvorniku je 1501. godine župnik Grgur u Desnici, a župnik Ladislav u Dobnici (Ladislaus plebanus de Dobnycza).
2. Klement, župnik “sancte Katherine” u Čazmanskom arhiđakonatu (1501.), koju ubikatori preciznije ne određuju, a mogla bi se odnositi na župu Sv. Katarine u Samarici (Clemens plebanus sancte Katharine). Slično se ne određuju ni prema župniku Dominiku 1501. godine “de Podgorya”, u Podgorju, istočno od Čazme u Čazmanskom arhiđakonatu.
3. Grgur, župnik “de Punigrachewych”, u Pongračevcu, u Čazmanskom arhiđakonatu (Gregorius plebanus de Punigrachewych) (1501.). Josip Buturac župu u Pongračevcu stavlja negdje prema Dišniku (“možda kod Dišnika”), danas područnom selu župe Garešnica. No, ondje je 1501. godine drugi župnik, ali s istim imenom “Grgur” (Gregorius plebanus in Desnycha). Osim toga, Buturac u Dišnik stavlja i župnika Ladislava (Ladislaus plebanus de Desnycha), kao župnika druge župe u samom Dišniku. No, Stjepan Pavičić piše da se ta župa u Pongračevcu nalazila na području današnjeg sela Šimljanik, župa Samarica.
b) Obnovljena župa u Samarici
1. Ivan Lemić (1721.-1733.). Prezime se piše “Lemich” i “Lemics”. Srijemski biskup Franjo Vernić zaredio je u Zagrebu 17. prosinca 1718. Tomu Lemića za svećenika, a Ivana Lemića za podđakona. Ivan je za svećenika zaređen 1719. Bio je kapelan u Štefanju od 1719. do 1921. godine, kada je došao u Samaricu, na tada ustanovljenu župu, koja je nastala odcjepljenjem od velike štefanjske župe. Počeo je voditi matične knjige (1721.-1754.). Kao prvi upravitelj brinuo se da svoju župnu crkvu što bolje uredi, a upravljao je i područnim kapelama u Petričkoj i Šimljaniku. Do kanonskog pohoda 1725. godine crkva je već bila pregrađena te je barokizacijom dobila današnji oblik, sa sakristijom uz svetište i zvonikom uz zapadno pročelje, dok je crkvenom opremom bila još siromašna. U to je vrijeme u Ivanskoj župnik Tomo Lemić (1721.-1728.), rodom iz Karlovca. Pohoditelj Tomo Plešić, čazmanski arhiđakon, bilježi 15. svibnja 1725. u Samarici, da je ovdje župnik Karlovčan Ivan Lemić. Star je oko 30 godina, svećenik 5, a u ovoj župi je 4. godinu upravitelj. Mudroslovlje i moralno bogoslovlje završio je u Zagrebu. Dobrog je svećeničkog života. Ništa teže protiv njega nije izneseno, dok se on na mnogo toga požalio.
Pohoditelj Nikola Stanislav Pepelko, čazmanski arhiđakon, navodi 25. veljače 1729. da je Lemić upravitelj u Samarici, star 33 godine, svećenik 9, a upravitelj župe 8. godinu. Filozofiju i moralno bogoslovlje završio je u Zagrebu. U Zagrebu je prisegnuo za župu u Samarici 30. siječnja 1729. Ispit za župnika i potvrdno pismo ima, ali zbog tvrdoće dvoumi, da li se ustoličiti za župnika. Ipak su ga 27. veljače te godine uveli u službu župnika Petar Martinović i Karlo Ernesti, grof od Galte. Uredno nosi tonzuru i kleričko odijelo. Ima potrebne knjige. Ukućani su mu više grubi nego sumnjivi (suspektni). Knjigu krštenih i vjenčanih ima i upisuje. Kapelana nema, kao ni zaklade za njega.
Pohoditelj Petar Matačić, čazmanski arhiđakon, navodi za nj 14. veljače 1732. da je star 36 godina, Hrvat karlovački. Filozofiju i kazuistiku završio je u Zagrebu. Svećenik je 12 godina, u ovoj župi upravitelj 7, a župnik 3 godine. Crkvu, posuđe i crkveno ruho drži uredno. Nitko nije umro bez ispovijedi ili bez krštenja. Ima knjige krštenih i vjenčanih i njih upisuje. Ukućani su mu: Margarita Horvatić, stara 40 godina, zadužena za kuhinju i živad, i dva mladića: Juraj Maljak (Maliak) iz Kašine, star 20 godina, za sve poslove, te Mihael Đuđek (Giugyek) oko 18 godina.Djelovao je ovdje do smrti, 8. siječnja 1733. Pokopan je 9. siječnja 1733.Bio je star 37 godina, a svećenik 13 godina.
2. Juraj Mener (1733.). Krstio je 1733. godine u Čazmi i potpisao se kao “župnik u Samarici”. Vjerojatnije je bio samo upravitelj župe iza župnikove smrti, i to posve kratko, jer ga ne nalazimo u matičnim knjigama. Ne susrećemo ga ni drugdje na ovom području. U 19. stoljeću nalazimo više svećenika s tim prezimenom; svi su rodom iz Đurđevca.
3. Pavao Šantić (1733.). Prezime se piše “Santich”. Krstio je u Samarici u siječnju i veljači 1733. godine i potpisao se kao “nekoć župnik štefanjski”. U Štefanju je službovao, došavši iz Preseke, od 1721. do 1725. godine.
4. Josip Banšić (1733.). Prezime se piše “Bansich”. Bio je upravitelj župe u ožujku i početkom travnja 1733. godine. Inače djeluje kao kapelan u Novoj Rači i Međurači (Nevinac). Vratio se u Raču i nastavio ondje službu kapelana.
5. Pavao Šantić (1733.-1741.). Prezime mu piše “Santich”. Mnogo kasnije je zabilježeno njegovo ime kao “N.”, što može značiti, da mu se ne zna ime. Ispravno je Pavao. Već je bio u Samarici početkom 1733. godine. Prije je bio župnik u Štefanju (1721.-1925.), kada je otišao u Donju Zelinu. Pohoditelj Juraj Plepelić, čazmanski arhiđakon, bilježi za nj 27. siječnja 1734. da je Hrvat iz Zagorja, star 56 godina, svećenik 33 godine, a ovdje upravitelj 9 mjeseci. Na ispitu se pokazao veoma slab. Potrebne knjige drži i u njih upisuje. Bez sakramenata nije umro ni jedan župljan. Propovijeda prema svojim mogućnostima. Čistoću čuva u kući i tako u crkvi. Gostoljubivost (jer je starac) nije se pokazala. Čovjek željan stvari i vrlo nepriličan (“et valde molestus”). Nije se ništa čulo protiv časnosti njegova života. Zatim se spominju ukućani.
U travnju 1733. potpisuje se kao “olim parochus Stephaniensis”, a od srpnja 1733. do svibnja 1741. godine potpisuje se kao mjesni župnik. Za nj bilježi Buturac, daje “rođen u Bistrici 1677., ređen 1701., u Zagrebu je učio filozofiju i bogosloviju (kazuistiku), osrednje je naobrazbe, marljiv, gostoljubiv, dobar gospodar. Visok je, nosi dugu kosu i crnu bradu”. Bio je tada župnik u Preseki (1703.-1721.). Kanonski pohoditelji u Preseki ističu, da je on rodom ,,Stubičanec” ili s područja Bistre. U Preseki ga je naslijedio Toma Doltar. A Šantić potom dolazi za župnika u Štefanje, gdje je zabilježeno da je kasnije (1725.) otišao u Donju Zelinu, dok u Samarici djeluje od 1733. do 1741. godine.
U to se doba spominje i Ivan Šantić, župnik u Gornjoj Stubici od 1725. do 1765. godine. Rođen je 1697., u Zagrebu je učio filozofiju i moralku, te je zaređen za svećenika 1721. godine. Pohoditelji bilježe, da je bio dobar propovjednik, gostoljubiv i omiljen u narodu. Pomagao mu je dvorski kapelan Nikola Mikić, iz plemićkog dvora Kristofora Oršića.
6. Mihael Obljanović (1741.-1777.). Prezime se piše “Oblianovics”. Bio je kapelan u Čazmi i obavljao krštenja od veljače 1738. do 1739. godine. U Samarici djeluje od svibnja 1741. do 1747. godine kao upravitelj župe, a potom kao župnik do prosinca 1777. godine. Pohoditelj Ivan Kos, čazmanski arhiđakon, bilježi za nj 25. veljače 1746. da je upravitelj Hrvat iz Moslavine, star 34 godine, svećenik 7, a upravitelj nepunih 5 godina. Filozofiju i kazuistiku završio je u Zagrebu. Ukućani su časni. Naime, i on sam je častan, dobar, revan i gostoljubiv. Nema kapelana, a za nj ne postoji nikakva zaklada.
Isti pohoditelj navodi u svom zapisu od 1. veljače 1748. da je star 36 godina, svećenik 9, a upravitelj nepunih 7 godina. Prisegnuo je u Zagrebu kao župnik za župu u Samarici 13. prosinca 1748. Arhiđakon Kos spominje ga i u zapisniku od 20. veljače 1750., ali tada kao župnika, protiv kojega nije bilo ni najmanjih prigovora, jer službu trajno i točno izvršava.
Pohoditelj Grgur Josip Gašparić, čazmanski arhiđakon, navodi ga ovdje u svom zapisu od 18. rujna 1753. kao čovjeka prokušana života i dovoljnog znanja. Isti pohoditelj bilježi za nj 16. lipnja 1758., da je za ovu župu dobio pokroviteljsko pismo od visokih vojnih vlasti, a potvrdio ga je generalni vikar Sigismund Sinersperg, u vrijeme ispražnjene biskupske stolice. Započeo je pisati novi svezak Matice krštenih (1754.-1811.).
Pohoditelj Josip Mikinović, čazmanski arhiđakon, navodi u zapisniku od 14. rujna 1761. da je opisan u prijašnjem pohodu. U crkvi i župnom stanu čuva urednost i čistoću. Čovjek je prokušan i miran. Dostatan je u svojim dužnostima.
Pohoditelj Antun Miloš, čazmanski arhiđakon, bilježi za nj u zapisniku od 24. srpnja 1765. da je “Hrvat iz Moslavine”, star 53 godine, svećenik 24, a župnik ove župe 18 godina. Potvrđen je i uveden u službu župnika. Filozofiju i kazuistiku završio je u Zagrebu. Svećeničko odijelo decentno nosi. Dobrog je i primjernog života, gostoljubiv i u svim dužnostima dostatan. Navode se njegovi ukućani. Uz njega je te godina kapelan Franjo Milčić.
Pohoditelj Mihael Margetić, čazmanski arhiđakon, navodi 7. svibnja 1767. da je župnik Hrvat iz Moslavine. Star je 55 godina, svećenik 28, a župnik ovdje 26 godina. Potvrđen je i uveden u župničku službu. Muž pobožan i primjeran. Sve svoje dužnosti dobrotom i revnošću dobrog pastira s pohvalom obavlja. Uz njega je i te godine kapelan Franjo Milčić.Spominje ga i kratki popis prihoda župe iz 1770. godine.
Upravo u njegovo vrijeme, sredinom 18. stoljeća, unesena je u župnu crkvu bogata barokna oprema (inventar), nabavljeni su barokni oltari i crkveno posuđe. Pohoditelj 1758. godine već spominje današnji barokni glavni oltar Sv. Katarine, kao i pokrajnje oltare Sv. Mihaela i Sv. Elizabete. Godine 1765. spominje se u crkvi i nova propovjedaonica, a 1767. nalazimo da je u crkvi postavljen i četvrti oltar u čast Četrnaest sv. Pomoćnika, što će kasnije postati oltar Sv. Obitelji. Sve to pokazuje i revnost i visoku razinu kulture župnika Obljanovića. Ponekad su mu ispomagali susjedni kapelani i franjevci iz Ivanića, a od 1764. godine imao je redovite kapelane.
U studenom 1777. godine župu je predao upravitelju, dotadašnjem kapelanu Mirku Filipčiću. Pohoditelj Franjo Milašinčić, čazmanski arhiđakon, bilježi 5. listopada 1780. da je župnik Mihael Obljanović zbog otežane dobi već pred dvije godine smješten u domu za nemoćne svećenike u Zagrebu, a župom upravlja Mirko Filipčić. Umro je kao umirovljeni samarički župnik u Zagrebu 18. studenog 1788., sa 76 godina.
7. Mirko Filipčić (1777.-1787.). Prezime se piše “Philipchich” i “Filipchich”. Rodom je iz Ivanića, što može značiti i ivanićko područje. Očito su zemljaci. Došao je u Samaricu kao mladomisnik. Bio je ovdje uz župnika Mihaela Obljanovića kapelan tijekom 10 godina, još od studenoga 1767. do 1777. godine. Kao župnik naslijedio ga je u prosincu 1777. i djeluje do rujna 1787. godine. Čini se, da je on ipak bio samo njegov upravitelj. Naime, popisi župnika iz 1767. do uključivo iz 1788. godine navode Mihaela Obljanovića kao župnika. Filipčić je bio upravitelj župe. Tek od 19. stoljeća ponegdje se krivo bilježi njegovo prezime kao “Feđelić”, a spominje se kao župnik i “N. Koroba”, ili “Kordia”. Tako i popis samaričkih župnika, zabilježen u zapisniku kanonskog pohoda od 27. svibnja 1825., donosi: Ivan Lemić, N. Šantić, Mihael Obljanović, Mirko Filipčić, N. Kordia [!], N. Šimunović i Josip Đurkovečki. Šantiću i Šimunoviću se ne navodi ime, već samo “N.”, a Koroliji se navodi krivo prezime i ne zna mu se ime, dok je Mirko Filipčić (Emericus Filipchich) uredno naveden.
U pastvi su upravitelju Filipčiću pomagali franjevci iz Ivanića. Zanimljivo je da popis župnika i kapelana iz 1780. godine spominje župnika Mihaela Obljanovića i Mirka Filipčića. To znači da je župnik Obljanović još živ, a Filipčić da je ovdje bio njegov upravitelj. Upravo to potvrđuje i zapis pohoditelja Franje Milašinčića, čazmanskog arhiđakona, od 5. listopada 1780., da je župnik Mihael Obljanović već dvije godine smješten u Domu za nemoćne svećenike u Zagrebu, zbog otežane starosti, a upravitelj je župe Mirko Filipčić, rodom iz Ivanića. Star je 38 godina, svećenik 13, a kapelan i upravitelj 13 godina. Dobar je i primjeran. Na ispitu je dobro odgovorio. Nema kapelana, nego mu pomažu franjevci. Po svemu sudeći, Filipčić je ovdje umro kao upravitelj ujesen 1787. godine. Bio je star 45 godina i 20 godina svećenik. Očito, umro je godinu dana prije nego njegov predhodnik, župnik Obljanović. Za upravitelja je došao kapelan iz Čazme Martin Dermečić, rodom iz župe Ivanska.
8. Stjepan Korolija (1787.). Moguće je u Samarici bio kraće vrijeme upravitelj župe, i to koji mjesec, od svibnja do listopada 1787. godine. Ili je možda to bilo prije dolaska njegova bratića Ivana Korolije, 1789. godine, budući da je Martin Dermečić prestao župom upravljati u travnju, a Ivan Korolija došao je iz Virja u rujnu 1789. godine, iako ga ne nalazimo u matičnim knjigama. Martin Korolija, župnik u Drnju, njegov je stric. On je sin Martinovog brata Jurja. Stjepan Korolija zaređen je za svećenika 20. veljače 1785. Neke podatke o njemu nalazimo u knjizi kanonskog pohoda, koje je zapisao gorski arhiđakon Petar Tuškan 24. srpnja 1804., dok je Korolija bio župnik u Sisku. Navodi se, da je rođen 15. prosinca 1760. u Virju. Škole je učio u Varaždinu i sjemeništu u Zagrebu. Mudroslovlje i bogoslovlje završio je u Beču. Niže i više redove primio je od biskupa Galjufa. Položio je 1779. godine ispit iz matematike po Wolfovoj metodi. Prvi je od Hrvata branio kao svećenik, 2. rujna 1785., na njemačkom jeziku pastoralnu teologiju, pod predsjedanjem dr. Filipa Pranthubera. Postao je odgojitelj (prefekt) u sjemeništu u Zagrebu, a predavao je istočne jezike i hermeneutiku Staroga i Novoga zavjeta. Tijekom osam godina predavao je u sjemeništu istočne jezike i hermeneutiku, a 1797. godine postao je župnikom u Sisku. Pobožan je i revan. No, Strohal piše da je Stjepan Korolija bio župnik u Samarici, prije nego je počeo u sjemeništu predavati teologiju i moralku. Ako je bio 8 godina u sjemeništu prije dolaska za župnika u Sisak, onda je u Samarici mogao biti negdje između ređenja 1785. kad je zaređen i 1789. godine. Kao profesor u Zagrebu, prisegnuo je 15. svibnja 1797. godine za župu u Sisku.
Korolija je veoma zaslužan što se je u sjemeništu rodila ljubav za njegovanje hrvatskoga jezika. Pokrenuo je u sjemeništu i zanimanje za prikazivanje raznih drama na hrvatskom jeziku. I sam je priredio više takvih prikazivanja, a sve su uloge bile muške. Za njega kaže Toma Mikloušić: “Vnoga prodečtva je napravil i vnoge vu narodni naš jezik prenesel, koja još
vu rukopisu jesu”. Osim toga je, uz pomoć nekoga profesora, preveo Sveto pismo NZ-a, koje nije tiskano. Kao sisački župnik imenovan je kanonikom u Zagrebu i ustoličen 9. kolovoza 1807. Bio je 1808. čuvar pečata, rektor sjemeništa (1808.-1815.), penitencijar i prefekt hospitala 1817., a od 1819.do 1825. godine bio je nadstojnik pobožnih zaklada. Matković navodi da je bio opat Sv. Helene od Podborja. Spominju ga kao nadarena erudita, a umro je 4. svibnja 1825., u 64. godini života. On je zadnji umrli kanonik, kojega je u Memorijal zagrebačkih kanonika upisao biskup Vrhovac. Poslije Vrhovca to čini Stjepan Ledinski. Korolija je ostavio za misnu zakladu 100 forinti.
9. Martin Dermečić (1787.-1789.). Rodom je s područja župe Ivanska. Došao je u Samaricu s kapelanije u Čazmi (1785.-1787.). Bio je u Samarici upravitelj župe od listopada 1787. do travnja 1789. godine. Na jednom mjestu piše daje župa bila prazna 25. rujna 1788., što znači da je upravitelj Filipčić već umro, a župnik Obljanović bio je pred smrću u Domu za nemoćne svećenike u Zagrebu, pa župa nije imala vlastitoga župnika, već samo upravitelja. Dermečić je otišao na novoosnovane župe Hercegovac i Ladislav.
10. Ivan Korolija (1789.-1791.). Djeluje u Samarici od svibnja 1789. do kraja prosinca 1791. godine. Rodom iz Virja, iz ugledne obitelji Korolija. Svećenik Martin Korolija mu je stric, a on je sin Martinovog brata Šimuna. Rođen je 4. lipnja 1756. u Virju. Gimnaziju je završio odlično i pohvalno u Varaždinu, studirao mudroslovlje u Beču, a bogoslovlje u Bologni, pa je dobro znao latinski, njemački, talijanski i francuski jezik. Bio je kapelan kod svoga strica Martina Korolije u Drnju. Ondje ga spominje popis svećenika iz 1780. godine s drugim kapelanom, Mihaelom Belošem. Navodi ga i kanonski pohoditelj 1787. godine kad bilježi da je Ivan Korolija star 32 godine. Pohvalnog je znanja, primjerena života i moralno na visini. Ondje je bio kapelan tijekom 8 godina, od 1779. do 1789. godine.
Moguće ga neki zamjenjuju s bratićem Stjepanom Korolijom. Ivan je za župu u Samarici prisegnuo u Zagrebu 14. travnja 1789. Ovdje je župnik nepune tri godine. Kako je u Zagrebu umro dugogodišnji virovski župnik Mihael Igerčić (1748.-1792), kao i njegov upravitelj Mihael Beloš (1789.-1791.), Ivan Korolija je već 18. prosinca 1791. u Zagrebu prisegnuo za Virje, a s početkom siječnja 1792. preuzeo rodnu župu Virje, te je župnik ondje od početka 1792. do 1793. godine. Pomagao mu je kapelan Juraj Stanec i Volfgang Smolec, koji je bio i upravitelj iza njega. Župnik Ivan Korolija bio je slaboga zdravlja, te je umro već 25. lipnja 1793. U matici umrlih svećenika zabilježeno je, da je umro 29. lipnja 1793. U Virju ga je naslijedio župnik iz Draganca, Juraj Glavak (1793.-1803.).
11. Josip Šimunović (l792.-1797.). Prezime se piše “Shimunovich” i “Simunovich”. Rodom je iz Zrinskog Topolovca. Bio je kapelan u Štefanju (1782.-1783.), u Miholjancu (1783.-1788.) i Bjelovaru (1788.-1790.) tamošnjem župniku, pijaristi Divišu, a potom je upravitelj bjelovarske župe (l790.-1791.), pošto su pijaristi napustili Bjelovar. Iz Bjelovara je premješten za upravitelja župe Virje, jer je tamošnji upravitelj Mihael Beloš bio bolestan, te je više boravio kod župnika Martina Korolije u Drnju, kod kojega je ranije bio 15 godina kapelan, a kod njega je i umro 30. lipnja 1792. U Virje je došao za župnika domaći sin Ivan Korolija iz Samarice, a Josip Šimunović je premješen iz Virja za župnika u Samaricu. U Zagrebu je prisegnuo za Samaricu 18. prosinca 1791., isti dan kada i Ivan Korolija za Virje, a Matija Krančina za Peteranec. U Samarici ga navodi i popis župnika iz 1794. godine. Ovdje djeluje do lipnja 1797. godine. Ponegdje mu ime piše “Josip Ivan”. Potom djeluje kao župnik u Cirkveni, do svoje smrti 1807. godine.
12. Konstantin Šantek, franjevac (1797.). Bio je upravitelj župe Samarica od srpnja od rujna 1797. godine. Djelovao je kao kapelan u Nevincu (l794.-l796.), te kao upravitelj u Cirkveni i u Samarici, a potom ponovno u Nevincu i okolici (l797.-1798.).
13. Josip Đurkovečki (1797.-1832.). Prezime se piše “Gyurkovecsky” i “Gyurkovechky”. Spomen-ploča na zidu pjevališta u crkvi govori da je crkva posvećena 30. lipnja 1805., za župnika Josipa Đurkovečkog (Josephi Gyurkovechky). Kanonski pohoditelj kasnije krivo bilježi i njegovo ime i ime župnika Šimunovića kao “Ivan”. Đurkovečki se rodio 1766. godine u Svetom Ivanu Zelini (ili Ivaniću?). Bogoslovlje uči u Zagrebu i Pešti. Bio je duhovni pomoćnik u župi Sv. Ivana u Zagrebu, te vojni kapelan. U Novoj Rači je djelovao kao kapelan i upravitelj uz župnika Rosenberegera (1792.- 1796.). Za župu u Samarici imenovan je 7. srpnja, a prisegnuo je u Zagrebu 8. rujna 1797. Obnovio je župnu crkvu i toranj, pa je blagoslovljena 20. siječnja 1799. Nabavio je orgulje iz Maribora, od Josipa Otoniča, za 500 forinti. On ih je blagoslovio 20. lipnja 1800. Spominje ga i popis prihoda župe od 1. srpnja 1802. Biskup Maksimilijan Vrhovac posvetio je obnovljenu i uređenu župnu crkvu 30. lipnja 1805. Župnik je započeo novi svezak Matice krštenih (1811.-1832.). U odgovorima na pitanja pohoditelja, uz već spomenuti popis samaričkih župnika, zabilježeno je za nj u zapisniku od 27. svibnja 1825. da je star 59 godina i dosta je dobrog zdravlja, te može izvršavati sve svoje župničke dužnosti. Škole je učio u Generalnom sjemeništu u Zagrebu i Pešti. Služi se s tri jezika, hrvatskim, latinskim i njemačkim. U službi je biskupije 35 godina. Za njegov rad i život, bilo od nositelja vlasti ili od naroda, nitko mu nema što negativno primijetiti. Navode se i njegovi ukućani. Ostao je ovdje župnikom do smrti 18. ožujka 1832. Imao je 66 godina života i 42 svećeništva.
14. Antun Petračić (1832.-1843.). Ponegdje mu krivo piše ime “Adam”. Rodom je iz Zagreba. U popisu svećenika iz 1820. godine nalazimo ga kao kapelana u Osekovu, uz župnika i podarhiđakona Stjepana Belasa (1795.-1827.), kasnijeg kanonika, rektora sjemeništa. Bio je kapelan u Pleternici od početka 1831. godine pleterničkom župniku Josipu Kovačeviću (1824.-1855.). Odonud je došao za upravitelja u Donje Moste (1831.-1832.) i bio tu između Ignacija Gregurića (1819.-1831.), koji je otišao u Kloštar Podravski i dolaska novoga župnika Danijela Prusca. Iz Donjih Mosta došao je u Samaricu i ovdje je najprije upravitelj župe, od kolovoza do rujna 1832. godine. U Zagrebu je položio župničku prisegu za župu Samarica 16. studenog 1832. Ovdje župnikuje tijekom 11 godina. Umro je 18. studenog 1843. u Samarici.
15. Luka Kolarić (l843.-l844.). Imamo više svećenika s tim prezimenom “Kolarić”. Na ovom području susrećemo najprije Luku Kolarića kao kapelana u Svetom Petru Čvrstecu i Cirkveni. Za svećenika je bio zaređen 1826. godine. U Samarici je djelovao kao kapelan od 1841. do 1843. godine, a onda ponovno došao u studenome 1843. godine. Nakon župnikove smrti bio je upravitelj župe od prosinca 1843. do srpnja 1844. godine. Ostaje i dalje ovdje kapelan do prosinca 1844. godine. U Zagrebu je prisegnuo 4. studenog 1844. za župu Kozarevac Podravski, jer je tamošnji župnik Franjo Poštuvančić 1843. godine otišao za župnika u Drnje. Župu je preuzeo od upravitelja Bernarda Mračića (l843.-l844.), koji je otišao za kapelana u Sveti Petar Čvrstec. Kao kozarevački župnik blagoslovio je krajem kolovoza 1846. godine novi župni stan u tek utemeljenom selu Ferdinandovac, kamo seje 9. studenog 1844. preselilo selo i župa Brod na Dravi. Asistirali su mu đurđevački kapelani Ignacije Klemenčić i Stjepan Šimunić, predhodno kapelan u Nevincu. Sudjelovao je u Ferdinandovcu na blagoslovu nove župne crkve, izgrađene od 3. kolovoza 1845. do 27. travnja 1847. Toga je dana zagrebački biskup Juraj Haulik nazočan svečanom ustoličenju prvoga župnika u Ferdinandovcu, Ivana Južaka (1844.-1858.), a podijeljen je i sakramenat sv. Potvrde. U Podravskom Kozarevcu Kolarić je djelovao do kraja svoga života. Bio je i počasni prisjednik Križevačke županije, što nam moguće otkriva njegov rodni zavičaj. Umro je u Kozarevcu 16. travnja 1852
16. Antun Šuflaj (l 844.-1847.). Prezime se često piše “Shufflay”. Rođak je kanonika Franje Ksaverskoga Šuflaja. Rodio se 1801. u Samoboru. Ocu mu je bilo ime Josip. Godine 1825. bio je u četvrtoj godini studija bogoslovlja u Zagrebu. Izgleda da je iduće godine (1826.) bio zaređen za svećenika. Godine 1834. nalazimo ga kao kapelana u Mariji Gorici, a 1835. u Taborskom. Kasnije je djelovao u Velikom Bukovcu, otkuda je 1840. premješten u Varaždin. Ondje ostaje 4 godine. Za nj je zabilježeno, daje bio i kapelan u Varaždinu, a nakon 18 godina rada u pastvi (l826.-l844.), u srpnju 1844. godine došao je u Samaricu za župnika. Prije toga položio je u Zagrebu prisegu za župu u Samarici 11. lipnja 1844. Ovdje djeluje tijekom 3 godine, do smrti, 25. ožujka 1847. Umro je u 46. godini života.
17. Petar Kovačić (1847.). Rodio se 11. lipnja 1806. u Đurđevcu. Za svećenika je zaređen 1830. godine. Predhodno je djelovao u Velikoj Trnovitici (1830.-1839.) i Đurđicu (1840.-1841.). Bio je u Samarici kapelan, a od 28. travnja do 5. studenoga 1847. upravitelj župe. Nastavlja dalje službu kao kapelan uz novog župnika do lipnja 1848. godine. Kasnije je bio kapelan u Oborovu. Ondje je na toj službi i umro 25. listopada 1857.
18. Petar Kušan (1847.-1853.). Rodio se 19. rujna 1792. u Tomašnici, župa Završje. Za svećenika je zaređen 1819. godine. Poslan je za kapelana u Remetinec, gdje je bio do travnja 1820. godine. Bio je na ovom području kapelan u Dragancu (1827.-1829.) i Čazmi (1829.-1837.). U kolovozu 1837. prisegnuo je za župu Sv. Nikole u Žumberku, otkuda je nakon 10 godina došao u Samaricu. U Zagrebu je prisegnuo za župu u Samarici 12. listopada 1847. Djeluje ovdje kao župnik od studenog 1847. do svoje smrti 20. kolovoza 1853.
19. Nikola Banjavčić (1853.-1854.). Rodio se 1809. godine u Komarnici (Novigradu Podravskom). Za svećenika je zaređen 1832. godine. Bio je upravitelj župe Samarica od 12. rujna 1853. do travnja 1854. godine. Otišao je na župu u Staru Ploščicu.
20. Franjo Katušić (l854.-1861.). Rođen je 11. listopada 1799. u Orahovici (u Slavoniji), zaređen 1823. godine. Djelovao je kao kapelan u Garešnici i Ivanskoj, kao upravitelj župe u Kaniškoj Ivi, i opet kao kapelan u Zrinskom Topolovcu od 1840. godine. Prije dolaska u Samaricu, bio je punih 10 godina župnik u Staroj Ploščici. U Zagrebu je prisegnuo za župu u Samarici 28. ožujka 1854.Došao je ovamo za župnika u travnju 1854. godine, te djeluje do studenog 1861. godine, kada je imenovan župnikom u Buku. Nakon prijelaza Mateja Kovačevića iz Buka u Pleternicu, Katušić je u Zagrebu položio prisegu za župu Buk 3. prosinca 1861. Krajem 1861. godine otišao je tamo za župnika. U Buku je umro 5. rujna 1866.
21. Josip Jakopović (l 861.-l 868.). Ovo je Josip Jakopović mlađi. Rođen je 14. ožujka 1802. u Nevincu sa sestrom blizankom Magdalenom, od roditelja Nikole i Magdalene Ferenčević. Nakon školovanja zaređen je za svećenika u Zagrebu 1825. godine. Nalazimo da je 1828. godine bio kapelan u Svetom Petru Orehovcu. Te godine u prosincu obavio je jedno krštenje u Nevincu. Potom je kapelan u Križevcima do siječnja 1831., u Dragancu od veljače do rujna 1831., u Samarici do 1833., u Garešnici do 1834. godine itd. Godine 1842. je kapelan u Zrinskom Topolovcu. Kanonski pohoditelj piše 1842. godine, da je star 40 godina, svećenik 17, a u Zrinskom Topolovcu djeluje od 1840. godine. Ondje djeluje do 1844. godine, bio je i upravitelj župe.
U Zagrebu je 12. listopada 1844. prisegnuo za župu u Vrtlinskoj. Za župnika je u Vrtlinskoj ustoličen 28. listopada 1844. Službu obavlja do kraja 1858. godine. Zahvalio se na župi i otišao u mirovinu u Zagreb, ali se brzo vraća na ovu stranu i ispomaže u Čazmi od 1859. do 1862. godine. Već u studenom 1861. dobio je imenovanje za upravitelja u Samarici, te krsti ovdje 26 prosinca 1861. Upravitelj je župe od siječnja do svibnja 1862. godine, kada je imenovan župnikom. U Zagrebu je prisegnuo za župu u Samarici 3. lipnja 1862. Nakon toga djeluje kao župnik do svoje smrti 21. ožujka 1868. Župu je vodio sam, tek u ožujku 1868. godine pomažu mu susjedni župnici iz Draganca i Gornjeg Miklouša.
21. Stjepan Jakševac (1868.-1875.).
Rodio se 20. srpnja 1822. u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1845. godine. Djelovao je u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Godine 1852. bio je kapelan u Kaptolu, te je premješten u Kutjevo. Čini se, da do promijene nije došlo, pa je u jesen iste godine premješten iz Kaptola u Ludinu. U lipnju 1854. godine premješten je iz Ludine za kapelana u Voloder, a već u srpnju iste godine imenovan je župnikom u Kaptolu. U Zagrebu je položio prisegu za župu u Kaptolu 25. srpnja 1854. Ondje je naslijedio župnika Ivana Mihića (l 828.-l 854.) i vodi župu Kaptol od 1854. do kraja 1867. godine. U listopadu 1867. godine zahvalio se svojevoljno na toj župi, što je i prihvaćeno, te se čeka buduće rješenje. Župu je predao Virovitičanu, novom župniku Tomi Novakoviću (1867.-1901.), a on u proljeće 1868. godine dolazi u Samaricu. Vodio je ovu župu kao upravitelj od travnja 1868. do svibnja 1869. godine, a kasnije je župnik. U Zagrebu je prisegnuo za župu Samarica 23. srpnja 1869. Župu vodi sam, bez kapelana tijekom 7 godina. Zatim odlazi u studenom 1875. godine iz Samarice za župnika u Veliku Trnoviticu. Tamošnji župnik Andrija Košnjak bio je promaknut za župnika u Kloštar Podravski.Jakševac je ostao u Velikoj Trnovitici do smrti.
22. Vinko Lepen (1875.-1876.). Bio je kapelan u Ivanskoj (1874.-1877.). U Samarici je upravitelj župe od studenog 1875. do ožujka 1876. godine. Nastavlja službu u Ivanskoj, gdje će ostati kao župnik do svoje smrti.
23. Franjo Papić (1876.-1903.). Rodio se 27. siječnja 1844. u Vezišću, župa Križ. Nakon školovanja i studija bogoslovlja u sjemeništu u Zagrebu, bio je zaređen za svećenika 1868. godine. Službuje kao kapelan u Svetom Petru Čvrstecu (1868.-1869.) i Virju od 1869. do travnja 1872. godine, kada je bio premješten u Varaždin.Iz službe kapelana u Varaždinu imenovan je u veljači 1876. župnikom u Samarici, dok je drugi varaždinski kapelan, Tomo Košier, imenovan ondje prebendarom Sv. Vida. U Zagrebu je prisegnuo za župu u Samarici 21. veljače 1876. Župu revno vodi od ožujka 1876. do travnja 1903. godine. Krajem 1900. godine postao je dekanom Ivanićkoga dekanata. Otišao je za župnika u Čazmu
Stjepan Kolak (1903.). Obavljao je neku službu u Samarici i moguće obavio krštenje, pa je kasnije krivo zabilježeno da je bio na ovoj župi. Kako to ne proizlazi iz dokumenata, ne stavljamo ga u redoslijed župnika u Samarici, već ga ostavljamo bez rednog broja.
Kolak se rodio 15. prosinca 1868. u Jasenovcu. Za svećenika je bio zaređen 1893. godine i poslan za kapelana u Veliki Bukovec. U srpnju 1894. godine postao je kapelanom u Martinskoj Vesi. Odonud je 1896. godine premješten u župu Sv. Marka u Zagreb. U listopadu 1899. poslan je za kapelana u Sisak. Kako je 28. svibnja 1902. u Veleševcu umro župnik Stjepan Terihaj, to je on u lipnju 1902. iz Siska poslan onamo za upravitelja župe.Nema traga da je tada bio poslan za upravitelja u Samaricu, nego je u popisu 1903. naznačen kao upravitelj župe Veleševec, a u travnju 1903. godine postao je ondje župnikom. Prisegnuo je za tu župu 22. travnja 1903.U Veleševcu je kao župnik djelovao do kraja 1915. godine. Kako se početkom 1916. godine Martin Dogša odrekao župe Posavski Bregi i otišao na službu u samostan sestara milosrdnica u Zagreb, gdje je imenovan upraviteljem opće javne bolnice sestara milosrdnica, to je Stjepan Kolak postao župnikom u Posavskim Bregima. U Zagrebu je prisegnuo za Brege 27. prosinca 1915.
Ratno je vrijeme. Za Veleševec je prisegnuo 30. ožujka 1916. Ivan Mitrečić, prijašnji kapelan u Cirkveni, koji će poći za upravitelja u Vugrovec 1920. godine, jer je tamošnji župnik otišao u mirovinu. Mitrečić je zatim 20. studenog 1922. prisegnuo za župu Vugrovec, iza smrti župnika Josipa Fučeca. U Veleševec će doći za župnika, iza Mitrečića, vojni svećenik Vladimir Kopun, rođen 10. listopada 1886. u Zagrebu, zaređen 1910., koji je bio kapelan u Samoboru i Daruvaru, te vojni svećenik. Ondje su ga ljudi jako zavoljeli. Počeo je u župi duhovno lijepo raditi; pozvao je franjevce da održe misije i nabavili su nova zvona, ali je naglo umro od upale pluća 5. prosinca 1931., s 45 godina života. Župljani su ga svečano ispratili na groblje, sve što seje moglo micati, a bilo je 200 župljana počasno jašućih na konjima. Misu je služio župnik iz Velike Gorice, Mijo Stepanić, a sprovod i oproštajnu riječ imao je dekan i župnik iz Odre, Juraj Kocijanić. Sve je lijepo opisao susjedni župnik iz Martinske Vesi, Karlo Gruičić. Naslijedio ga je novi župnik u Veleševcu, Nikola Grbin, nekoć kapelan u Velikoj Trnovitici.
Ostaje otvoreno pitanje, kako se Kolak spominje u Samarici? Možda zbog ratnih okolnosti i jer su Bregi kao i Samarica spadali tada u Ivanićki kotar do Prve sinode Zagrebačke nadbiskupije 1925. godine. Svakako, on kao župnik trajno vodi svoju župu u Veleševcu do kraja 1915. i Posavskim Bregima od 1916. godine. U siječnju 1926. godine imenovan je dekanom novoutemeljenoga Ivanićkog dekanata, kada je odcijepljen Čazmanski dekanat. Bio je suh, vitak i visok, ugodna glasa, lijepo je propovijedao i pjevao, revan i radin svećenik. Umro je u Posavskim Bregima, 10. siječnja 1932., a pokopan je 12. siječnja 1932. na župnom groblju. Misu i sprovod vodio je opat i arhiđakon Čazmanski Ljudevit Knežić.
24. Josip Ivanuš (1903.-1917.). Rodio se 13. prosinca 1870. u selu Prosincu, župa Rozga, prekrasno područje uz rijeku Sutlu, otkuda potječu mnogi svećenici. Školovanje je završio u Zagrebu, a potaknut vjerojatno i preranom smrću rođaka svećenika Ljudevita Ivanuša, ustrajao je u tom pozivu, te je bio 28. srpnja 1895. zaređen za svećenika. Bio je godinu dana kapelan u Velikom Grđevcu, a zatim u Šišincu (do 1900.) i Prozorju (Dugom Selu), kod uglednog župnika, pisca i saborskog zastupnika Josipa Zorića, do 1903. godine. Samaricu vodi od travnja 1903. godine kao upravitelj, a kao župnik prisegnuo je za samaričku župu u Zagrebu 3. ožujka Župnik je ovdje do kraja ožujka 1917. godine. Temeljito je obnovio župnu crkvu izvana i iznutra, 1913. godine. Otišao je za župnika u Nevinac.
25. Josip Akšamović (1917.-1923.). Rodio se 17. rujna 1868. u Kutjevu. Za svećenika je zaređen 1894. godine. Bio je kapelan u Oriovcu i Petrinji, a vjeroučitelj 1899. u Novoj Gradiški. Na ovim prostorima bio je kapelan u Zrinskom Topolovcu i Bjelovaru. Potom je upravitelj 1901., a župnik od 1902. godine u Voloderu. Župnik je u Požeškom Brestovcu od početka 1908. do kraja 1915. godine. Za brestovačku župu prisegnuo je 16. prosinca 1915. Mihael Bosorić iz Gornje Jelenske. Akšamović je bio subsidijar u Pokupskom, otkuda je poslan u Samaricu za upravitelja župe, iza odlaska župnika Josipa Ivanuša u Nevinac, te djeluje ovdje od 1917. do 1923. godine. Umro je ovdje naglo, od kapi 18. studenog 1923., s 55 godina. Pokopan je na župnom groblju u Samarici, 20. studenog 1923.
26. Juraj Jakopec (1923.-1934). Rodio se 12. veljače 1893. u Selnici, župa Marija Bistrica, gdje je polazio pučku školu. Gimnaziju i studij bogoslovlja uči u Zagrebu. Uvijek je bio veoma marljiv i odličan učenik i student, iako je već u sedmom razredu gimnazije imao veću operaciju želuca. Za svećenika je bio zaređen 30. lipnja 1918. i imao mladu Misu u rodnoj župi, 9. srpnja. Voditelj (manuductor) mu je bio bistrički župnik i opat Matija Penić. Poslanje za kapelana u Kašinu, otkuda je u ožujku 1920. godine bio premješten u Gradec. Bio je kapelan u Gradecu i ujedno duhovnik kod sestara milosrdnica u Lovrečina-Gradu. Godine 1923. poslan je u Samaricu za upravitelja župe. Ovdje službuje do 1934. godine. Nakon 11 godina župničke službe, otišao je u Dapce.
27. Ludovik Slamnik (1935.-1939.). Rodio se 24. travnja 1904. u Žirovnici, župa Breznica kod Bleda u Sloveniji, od oca Josipa i majke Ivane, rođene Jurgele. Pučku školu polazi u St. Vidu nad Ljubljanom, a klasičnu gimnaziju u Ljubljani. Ispit zrelosti položio je 1925. godine. U sjemenište je stupio 1928. godine u Ljubljani, a 1930. godine u Zagrebu. Bogoslovlje završava na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je zaređen za svećenika 26. lipnja 1932. Kao kapelan djeluje u Krapinskim Toplicama (1932.-1934.) i Margečanu (1934.-1935.) kod župnika Stjepana Sočeca (1926.-1935.). Nadao se da će 1935. postati župnik u Margečanu, ali je za to mjesto bio imenovan Petar Tomašić, a on je otišao za upravitelja župe u Samaricu.Ovdje djeluje do 1939. godine. Tada Petar Tomašić prelazi iz Margečana za župnika u rodnu župu Miholjanec, gdje ostaje do smrti 24. listopada 1966., a Slamnik dolazi za župnika u Margečan. U Zagrebu je prisegnuo za župu Margečan 9. ožujka 1940. Ondje djeluje do 1946. godine. Zbog progona komunističke vlasti 1946. godine pobjegao je iz Margečana, te bio župnik u Vivodini. Ondje je 1947. godine bio uhićen i neko vrijeme u zatvoru. No, ostaje u Vivodini župnikom do umirovljenja, 1. siječnja 1987. Kao umirovljenik vratio se u svoju rodnu Žirovnicu i ondje je umro 29. ožujka 1989. Pokopan je na župnom groblju u Breznici 31. ožujka 1989. Sprovod je vodio ljubljanski nadbiskup, mons. dr. Alojz Šuštar, a uime Zagrebačke nadbiskupije na sprovodu je bio kanonik, prelat Ivan Vragović.
28. Vladimir Šoštarić (1939.-1943.). Rodio se 1. travnja 1908. u Kuzmincu, gdje je polazio pučku školu. Prva dva razreda gimnazije polazi kod isusovaca u Travniku, a drugi dio gimnazije i teologiju završava u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 26. lipnja 1932. godine. Kao mladomisnik poslan je za kepalana u Gornju Stubicu, zatim u Kašinu. Djelovao je kao kapelan u Dragancu (1934.-1935.). Premješten je u Daruvar, odakle je otišao za upravitelja u Đulaves (Miokovićevo, Đulovac). U Pregradi je bio kapelan 1939. godine, otkuda je došao u Samaricu za upravitelja župe od 1. studenog 1939.Ovdje djeluje nakon upravitelja Slamnika. Krajem 1942. godine polazi na liječenje u zavičaj i u bolnicu u Koprivnicu. Ovamo je iz Osekova poslan slovenski svećenik Franc Tominšek. Šoštarić je umro mlad, u 35. godini života, 1. veljače 1943. u koprivničkoj bolnici. Rano je ostao bez roditelja. Bio je sangvinik, žive i vesele ćudi, a nadasve meka i plemenita srca, koje bi sve dalo drugima. Bio je uslužan, dobar propovjednik, savjestan u službi, ali je bolest sušice učinila svoje.
29. Franjo (Franc) Tominšek (l943.-l945.). Bio je prognani svećenik iz Slovenije, koga je s drugima primio u svoju zaštitu zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Poslao ga je 1941. godine za kapelana u Osekovo, župniku dr. Franji Rantu, koji je već 12 godina bio sam na toj velikoj župi s filijalama. U Samarici je bilo teško stanje, pa bolesni upravitelj župe Vladimir Šoštarić i dekan iz Dubrave Josip Poljanec mole kapelana za Samaricu. Bio je određen Valentin Benedik iz Rečice dekretom br. 4030/42. od 26. listopada 1942., ali nije nastupio, već je 16. studenoga 1942. poslan iz Rečice u Barilovički Cerovac. Upravitelj župe u Samarici se teško razbolio, pa je odlukom br. 4030/42. od 3. prosinca 1942. Tominšek razriješen u Osekovu i imenovan subsidijarom u Samarici. Kako se još zadržao u Osekovu, dekretom br. 4030/42. od 30. prosinca 1942. bilo je određeno da odmah nastupi u službu u Samarici.Početkom 1943. godine preuzeo je skrb za župu Samarica. Moslavačka gora bila je u partizanskoj zoni. U Osekovu je bio dobar pomoćnik, vrijedan svećenik i ostavio je lijepu uspomenu u narodu i župnom dvoru.
Tominšek je imenovan upraviteljem župe u Samarici, iza smrti Vladimira Šoštarića, dekretom br. 4030/43. od 3. veljače 1943. On moli 19. lipnja 1945. razrješenje službe upravitelja župe u Samarici, jer se vraća u Sloveniju. To je i učinjeno dekretom br. 4030/45. od 21. srpnja 1945. I ovdje je lijepo djelovao kao svećenik.
Nalazimo da je rođen 28. ožujka 1912. u Vranskom, kotar Celje. Klasičnu gimnaziju i studij teologije završio je u Mariboru. Za svećenika je bio zaređen u Mariboru 5. srpnja 1936. Godine 1939. bio je kapelan kod župnika Mihaela Turka, u župi Ljubno ob Savinji. Premješten je za kapelana u Celje, otkuda je bio prognan, došao u Hrvatsku i bio smješten u Nadbiskupski konvikt u Vlaškoj ulici 38, u Zagrebu. Otuda kreće njegov put djelovanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Godine 1974. više ga ne nalazimo u popisu živih svećenika.
30. Franjo Maček (1945.-1948.). Rodio se 2. prosinca 1916., od roditelja Martina i Cecilije, rođene Geršak, u Zagorskim Selima, gdje je završio osnovnu školu. Gimanziju i Bogoslovni fakultet polazi u Zagrebu. Za svećenika je bio zaređen s kolegama 6. lipnja 1943. Kao kapelan djeluje od 1943. do 1945. u Svetom Ivanu Žabnu, kada dolazi u Samaricu za upravitelja župe. Djeluje ovdje tijekom tri godine. Kasnije je upravitelj župe u Davoru. U Zagrebu je položio župničku prisegu za tu župu 21. siječnja 1960. Ondje djeluje revno i zauzeto na području pastorala, liturgije, crkvene glazbe i duhovnih zvanja. Proveo je godinu dana zatvora u Staroj Gradiški i Osijeku (l952.- 1953.). Po potrebi je privremeno upravljao i susjednim župama Orubica i Štivica. Kasnije prelazi za župnika u Zabok (l967.- 1975.), te u Zagreb-Kajzericu, od 1975. do umirovljenja 1990. godine. Kao umirovljenik živi u rodnom selu u župi Zagorska Sela, a iza smrti svoje sestre, u Domu nemoćnih svećenika, na Kaptolu u Zagrebu. Umro je u bolnici “Sestre Milosrdnice” u Zagrebu, 10. prosinca 2003., u 88. godini života i 61. godini svećeništva. Pokopan je 12. prosinca 2003. u svećeničkoj grobnici na župnom groblju u Zagorskim Selima. Misu je predvodio u župnoj crkvi požeški biskup mons. dr. Antun Škvorčević, rodom iz Davora, a sprovod do groblja pomoćni biskup mons. Josip Mrzljak.
31. Josip Kocković (l948.-1950.). Upravlja župom Samarica 2 godine, kao župnik u susjednoj župi Gornji Miklouš.
32. Marko Milas (1950.-1953.). Rodio se 13. veljače 1882. u Ljubuškom, u Hercegovini. Bio je član Hercegovačke franjevačke provincije i u njoj je bio zaređen za svećenika 29. lipnja 1905. Kasnije napušta redovničku zajednicu, te nakon Drugoga svjetskog rata djeluje u Zagrebačkoj nadbiskupiji kao upravitelj raznih župa, pa tako i ove u Samarici, od 1950. godine. Iza smrti župnika Josip Kockovića upravljao je i Gornjim Mikloušom, a Samaricom do siječnja 1953. Preselio se u Gornji Miklouš i ondje je umro 1. prosinca 1954.
33. Ante Vlahović (1953.-1954.). Upravlja župom Samarica tijekom godine dana, kao župnik u susjednoj Ivanskoj.
34. Josip Vlahek (1954.-1958). Rodio se 6. svibnja 1918. u Čehovcu, župa Sveti Juraj u Trnju. Nakon pučke škole, sve školovanje i studij teologije završava kod trapista u opatiji “Marija Zvijezda”, kod Banje Luke. Za svećenika Šibenske biskupije bio je zaređen 6. srpnja 1941. Bio je kapelan u Murteru do 1942., upravitelj župe Jezera (1942.-1952.) i Vodice (1952.-1954.). Tada prelazi u Zagrebačku nadbiskupiju i bude imenovan upraviteljem župe u Samarici, gdje djeluje od 1954. do 1958. godine. Iz Samarice upravlja i župom Gornji Miklouš (1955.-1956.). Godine 1958. odlazi za župnika u Štefanje.
35. Pavao Belko (1958.-1959.). Rodio se 7. prosinca 1912. u Podgorju, župa Marija Bistrica. Župnik Florijan Papić bio mu je ujak. Pučku školu polazi u Mariji Bistrici, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Bogoslovlje studira na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, te je 28. lipnja 1936. bio zaređen za svećenika. Kao kapelan djeluje u Loboru (1936.-1937./1938.), u Hraščini (1938.) i Svetom Ivanu Zelini (1938.-1939.). Upravitelj je župe u Novoj Rači (1939.-1941.). Tada je premješten za upravitelja župe Kalnik (1941.-1943.), otkuda se mora skloniti pred nasiljem partizana. Subsidijar je u župi Veliko Trgovišće 1944. godine. Upravitelj je župe Sveta Jana (1944.-1945.), Orubica (1945.-1948.), Mače (1948.-1953.), Donja Višnjica (1953.-1954.) i Donji Mosti (1954.-1957.). Subsidijar je u Petrinji (1957.-1958.). Upravitelj je župe u Samarici (l958.-l959.).
36. Ante Kovač (l959.-l960.). Upravlja župom Samarica iz svoje župe u Ivanskoj, do dolaska novoga upravitelja.
37. Stjepan Brajković (l960.-1970.). Rodio se 7. svibnja 1931. u Opatiji, župa Kravarsko, od roditelja Roka i Ane, rođene Udžber, koji su kasnije preselili u Sisak. Pučku školu polazi u Gornjem Hruševcu. Prvi razred gimnazije polazi u Zagrebu, potom 5 godine Učiteljske škole, te nastavlja sedmi i osmi razred klasične gimnazije u sjemeništu na Salati, gdje je 1951. godine položio ispit zrelosti. Bogoslovlje studira na KBF-u u Zagrebu, te je 29. lipnja 1957. bio zaređen za svećenika. Iduću godinu završava studij i ispomaže po župama. Kao kapelan djeluje u Svetom Križu Začretju (1958.-1960.). Upravitelj je župe u Samarici od 1. ožujka 1960. do 1970. godine. Iz Samarice upravlja i susjednom župom Gornji Miklouš (l965.-l970.). U Samarici je uredio župni stan i radio na održavanju crkvenih zgrada u župi. S njim su bile časne sestre milosrdnice, a najviše njegova rođene sestra, s. M. Jasna. Revan je u vjeronauku. Od rujna do listopada 1970. godine subsidijar je u župi Pregrada kod župnika Branka Ivanjka, a potom, iza Ivice Vuđana, rodom iz Dubrave, župnik u Selima kod Siska. Ondje je djelovao do 1. rujna 1987. kad je zbog zdrastvenih razloga umirovljen. Nakon umirovljenja, neko vrijeme ispomaže u župi Navještenja Marijina u Velikoj Gorici, a potom živi u Domu nemoćnih svećenika, odnosno u Svećeničkom domu Sv. Josipa na Kaptolu. Član je Mješovitog pjevačkog katedralnog zbora. I u Samarici i u Selima kod Siska bio je osuđivan, progonjen i u zatvoru. Dok je u Selima bio na robiji u Staroj Gradiški i Lepoglavi, zamjenjivao ga je na župi sisački kapelan Ivan Topolnjak. Kao umirovljenik živi već dugi niz godina u Svećeničkom domu na Kaptolu u Zagrebu.
38. Franjo Prstec (1970.-1971.). Rodio se 5. studenog 1939. u Petkovcu, župa Varaždinske Toplice, od roditelja Franje i Štefanije, rođene Anđel. Osnovnu školu polazi u Varaždinskim Toplicama, a klasičnu gimnaziju na Salati u Zagrebu, gdje je položio ispit zrelosti 1959. godine. Dvije godine služi vojni rok u Debru, naime do 1961. godine. Potom studira bogoslovlje na KBF-u u Zagrebu. Za svećenika ga je 29. lipnja 1966. zaredio kardinal Franjo Šeper. Ispomaže po župama i završava šestu godinu studija. Imenovan je kapelanom župniku i dekanu Josipu Godrijanu u Svetom Iliji, 4. srpnja 1967., što je bio do 3. travnja 1970., kada je premješten u Sesvete, župniku i dekanu Petru Petrincu. Delegat je u Svećeničkom vijeću Zagrebačke nadbiskupije za kapelane, od 26. studenog 1968. Već 2. rujna 1970. bude imenovan upraviteljem župe Samarica i susjedne župe u Gornjem Mikloušu. Oko crkve je sazidana 1971. godine lijepa kamena ograda. Premješten je 10. listopada 1971. u župu Zagreb-Kajzerica (Podbrežje) i Trnsko, gdje je ostao do kolovoza 1973. godine. Potom godinama djeluje kao misionar u inozemnoj pastvi, u skandinavskim zemaljama, u Goeteborgu u Švedskoj. Ondje je delegat za hrvatske misionare u Skandinaviji, od 23. studenog 1976., a bio je imenovan i monsinjorom. Premješten je u Njemačku, u Aalen, 22. listopada 1992., iza Josipa Grošića. Za župnika Sv. Marka u Zagrebu imenovan je 28. srpnja 1997. Pokreće nove pastoralne inicijative u župi, obnavlja crkvu Sv. Marka i temeljito obnavlja župni dvor. Uzeo je k sebi u “podstanarstvo” školskog druga i vojnog biskupa Jurja Jezerinca, koji je, po dolasku novog zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, iselio iz Nadbiskupskog dvora na Kaptolu.
39. Ante Kovač (l971.-l973.). Za nedjelje i blagdane dolaze na ispomoć mladomisnici iz Zagreba, a on upravlja župom Samarica tijekom dvije godine, kao župnik iz susjedne Ivanske.
40. Ante Vidaković, franjevac (1972.). Došao je u Zagrebačku nadbiskupiju kao franjevac iz Bosne. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da mora živjeti u samostanu. Poslan je u listopadu 1972. godine za upravitelja u Samaricu, ali je otišao nakon mjesec dana zbog životne dobi i zdravlja, pa župu nastavlja i dalje voditi župnik Ante Kovač iz Ivanske, uz pomoć mladomisnika iz Zagreba.
41. Ivan Kočila (1973.-1981.). Rodio se 25. siječnja 1939. u Prapročanu, župa Selnica u Međimurju, od roditelja Đure i Agate, rođene Hrašćan. Pučku školu polazi u Selnici, a klasičnu gimnaziju kod dominikanaca u Bolu na otoku Braču. Ondje je položio ispit zrelosti 1965. godine. Pomišljao je biti dominikanac i primio redovničko oblikovanje, ali je zbog negativnih previranja u zajednici nakon Drugoga vatikanskog sabora prešao od njih u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište na Kaptolu, da bude kandidat za svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Studira 12 semestara na KBF-u u Zagrebu, pa ga je nadbiskup mons. Franjo Kuharić zaredio za svećenika 25. lipnja 1972. Kao mladomisnik ispomaže po raznim župama tijekom godine dana, a potom je upravitelj ove župe u Samarici od 1973. do 1981. godine. Bilo je planirano da preuzme župu Luku ili Belicu iza smrti župnika Stjepana Crnčeca. Odselio se u Selicu prema dekretu od 17. rujna 1981., ali se već u listopadu iste godine povlači s te župe i dekretom od 20. listopada 1981. preuzima župu Miholjanec u Virovskom dekanatu. Mislio je da će biti bolje ako pođe izvan zavičaja, te je imao i svoje konkretne primjedbe na običaj da na župe u Međimurje dolaze svećenici rodom iz Međimurja. U Miholjancu je djelovao kao župnik do 1. lipnja 1994., kad je zbog teške bolesti umirovljen. Preselio se u Dom nemoćnih svećenika na Kaptolu u Zagrebu. Umro je u ranim jutarnjim satima, u nedjelju 11. rujna 1994. Pokopan je u rodnoj župi Selnici, na svoj imendan (Sv. Ivan Zlatousti), 13. rujna 1994., uz grob svoga selničkoga župnika Stjepana Kavrana. Sprovod je vodio pomoćni biskup, mons. Juraj Jezerinac, u nazočnosti 60 svećenika i velikog broja vjernika. Izrečeni su mnogi oproštajni govori i izražena vjernička sućut njegovoj majci, braći i sestrama. Umro je od “triholeukemije” s kojom se borio 4 godine, dok nije bio skinut s križa i predao dušu svome Gospodinu. Živio je u siromašnim župama, bio je pristupačan ljudima, radio pastoralno, ali i fizički, da ne bi nikome bio na teret. Svi su isticali njegovu revnost i jednostavnost, u 22 godine svećeničke službe.
42. Mr. Marijan Koren (l981.-l990.). Rodio se 13. srpnja 1951. u Velikoj Trnovitici. Nakon osmogodišnje škole u rodnom mjestu, župnik Milan Balenović šalje ga u klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu, gdje je položio ispit zrelosti, a bogoslovlje studira na KBF-u u Zagrebu. Za svećenika gaje zaredio nadbiskup Franjo Kuharić 26. lipnja 1977., a mladu Misu imao je u Velikoj Trnovitici 10. srpnja 1977. Imenovanje kapelanom u Krapini 24. veljače 1978., otkuda dolazi u Samaricu za upravitelja župe. Obnovio je 1984. godine župnu crkvu iznutra, te radio na uređenju župnog stana izvana 1986. godine. Nakon smrti majke, kod njega su otac i baka. Imenovan je 12. ožujka 1990. župnikom u Križu. Ondje lijepo djeluje na pastoralnom planu, ali i obnovi crkvenih zgrada.
43. Ivan Benković (1990.-2004.). Rodio se 2. siječnja 1952. u Ludini. Nakon osmogodišnje škole, polazi klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu i studira bogoslovlje na KBF-u u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup mons. Franjo Kuharić 26. lipnja 1977., a mladu Misu imao je u Ludini 24. srpnja 1977. Ispomaže po župama i završava šestu godinu studija. Imenovan je kapelanom u Zagrebu-Botincu 26. srpnja 1978., gdje ostaje do 4. rujna 1980., kada je bio premješten u Samobor. Imenovanje upraviteljem župe Gornja Jelenska 30. rujna 1983. U rujnu 1987. izabran je za delegata u Svećeničkom vijeću Zagrebačke nadbiskupije. Župnikom u Samarici imenovan je 12. ožujka 1990. Počeo je obnovu župnog stana iznutra, 1995. godine. Obnovio je vanjštinu kapele Sv. Petra i Pavla u Gornjoj Petričkoj 1993., te kapelu Sv. Valentina u Gornjoj Garešnici 1995. godine. Obnovio je župnu crkvu izvana 2001. godine. Završetak ovnove blagoslovio je zagrebački nadbiskup, mons. Josip Bozanić. Iza dekana Stjepana Novačkog, on je izabran i potvrđen za dekana Čazmanskoga dekanata 1999. godine. U Samarici djeluje do kolovoza 2004. godine, kada je premješten za župnika u Cirkvenu.
44. Drago Kozić (2004.- 2009.) Došao je u Samaricu kao dotadašnji kapelan župe Presvetog Trojstva, u Zagrebu-Prečkom. Rodom je iz župe Sv. Ane u Bjelovaru. Rodio se 6. lipnja 1969. u Bjelovaru od roditelja Ante i Anđe, rođene Vranjić. Osmogodišnju školu završio je u Bjelovaru, a klasičnu gimnaziju na Salati u Zagrebu. Bio je tri godine kandidat u Družbi misionara Krvi Kristove. Godine 1992. prešao je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište na Kaptolu i nastavio studij bogoslovlja na KBF-u. Bio je više godina đakon, najviše je djelovao kod župnika Vjekoslava Pavlovića, u župi Sv. Petra i Pavla u Velikoj Gorici i kod župnika Ivana Špoljara u Gornjoj Stubici. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Josip Bozanić, 26. lipnja 1999. Mladu Misu imao je u župi Sv. Ane u Bjelovaru, 3. srpnja 1999. Odlazi za kapelana u Glinu 14. srpnja 1999., a odande djeluje kao kapelan i za razorene župe Viduševac, Maju i Malu Solinu. Potom je 25. kolovoza 2002. nastupio u službu kapelana za župe Krapinu i Sveti Križ Začretje, a odonud je u kolovozu 2003. godine premješten za kapelana u Zagreb-Prečko. Nastupio je u službu upravitelja župe Samarica krajem kolovoza 2004. godine.
45. Zvonimir Rogina (2009.-2011.)
C. SVEĆENICI RODOM IZ ŽUPE SAMARICA
1. Dr. Karlo Zloch. Rodio se 15. rujna 1867. u Petričkoj, kbr. 9, župa Samarica, gdje je i kršten, pod imenom “Karlo Marin”, 19. rujna 1867. Roditelji su mu graničari Ivan i Helena, rođena Belek (Boltek), a kumovi Marko i Barbara Leber. Krštenje je podijelio župnik Josip Jakopović.Pučku školu i nižu gimnaziju polazi u Bjelovaru, dva viša razreda gimnazije u Požegi, kao pitomac Nadbiskupskoga sirotišta, a druga dva viša u Zagrebu, gdje studira bogoslovlje na Bogoslovnom fakultetu. U Zagrebu je čekao ređenje, zbog nedostatka dobi, pa je 19. siječnja 1890. zaređen za svećenika. Zaredio gaje pomoćni biskup Franjo Gašparić. Bio je kapelan u Križevcima i vjeroučitelj do 1895. godine, kada je bio premješten u Varaždin. Ondje je djelovao kao vjeroučitelj na pučkoj školi i šegrtskoj školi, dok nije 28. kolovoza 1896. bio imenovan pravim vjeroučiteljem i propovjednikom na kraljevskoj realnoj gimnaziji u Varaždinu. Doktorirao je iz bogoslovlja 1899. godine na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je profesor i vjeroučitelj na velikoj gimnaziji u Varaždinu 20 godina. Bio je svojom pojavom i ćudorednim primjerom ustuk bezboštvu među mladeži. Iako strog i pravedan, pokazivao je pravu očinsku ljubav prema mladeži. Okupljao ju je u katoličke redove i bio je apostol katoličkog tiska. Vrlo je velik ugled uživao u gradu Varaždinu. Iz Varaždina je u kolovozu 1915. bio premješten u istom svojstvu na žensku realnu gimnaziju i privremeno na ženski licej u Zagrebu. Tu je djelovao 11 godina, dok nije bio 17. studenog 1926. umirovljen u državnoj službi. Kraljevskim rješenjem od 12. lipnja 1916. imenovan je regensom Plemićkoga konvikta u Zagrebu, nakon prof. dr. Karla pl. Horvata. Bio je počasni prisjednik Nadbiskupskoga duhovnog stola, a 30. siječnja 1917. imenovan je počasnim kanonikom Čazmanskoga kaptola sa sjedištem u Varaždinu. Sa svojim vršnjacima slavio je 12. kolovoza 1919. u Zagrebu 30. obljetnicu svećeništva.
Za predsjednika odbora Katehetskog društva izabran je na glavnoj oipštini 25. kolovoza 1919., dok je dr. Karlo Peček izabran za dopredsjednika, dr. Ignacije Repar za tajnika, dr. Dominik Gudek za blagajnika i prof. Ferdo Heffler za urednika lista “Kršćanska škola”. Službu predsjednika obavljao je do 1925. godine. Pisao je pedagoške članke u glasilu “Kršćanska škola”, zatim u “Katoličkom listu” i u izdanjima HKD-a Sv. Jeronim. Bio je umirovljen kao profesor državne ženske gimnazije u Zagrebu, ali je u svibnju 1927. imenovan predstojnikom Dijecezanske blagajne i izvjestiteljem Nadbiskupskoga duhovnog stola. Rektor je akademske crkve Sv. Katarine u Zagrebu. Na toj službi se zahvalio i predao ju u veljači 1939. godine Stjepanu Popoviću, prefektu u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu. Istom svećeniku predat će i službu predstojnika Dijecezanske blagajne 1. travnja 1942.Umro je 22. prosinca 1942. u bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu, u 76. godini života i 52. godini svećeništva, i pokopan na Badnjak, 24. prosinca 1942. na Mirogoju.Misu zadušnicu predvodio je kanonik lektor dr. Lovro Radičević, a sprovod pomoćni biskup mons. dr. Franjo Salis-Seewis, uz pratnju kanonika, vjeroučitelja, svećenika i velikog broja vjernika. Njegovom smrću nestala je markantna ličnost starije generacije vjeroučitelja u Zagrebu, koja je bila obilježena “posebnim značajnim crtama ozbiljnog svećeničkog dostojanstva, čvrstog i neslomljivog značaja, čovjeka savršene discipline i točnosti, samoprijegora i požrtvovnosti, neumorne radinosti, vrsnog uzgojitelja mladeži i staleškog druga”. Topao oproštaj na sprovodu izrekao mu je dr. Janko Oberški.
2. Antun Pećar. Navodimo ga u ovoj župi zbog njegovih roditelja. Naime, njegov djed Anton Pecar, Slovenac, živio je sa svojom suprugom najprije u Voćinu. Radio je kao šumski radnik na Papuku, a kasnije u Moslavačkoj gori. Imali su devetnaestero (19) djece. Tako je i Antunov otac, također Antun, bio rođen i kršten u Voćinu. Doselili su se u Samaricu, pa je on nakon Drugoga svjetskog rata radio sa svojim ocem u Garjevici na Moslavačkoj gori. Pošto je sin Antun osnovao obitelj, otac (djed) Anton je umro u Šimljaniku. Majka svećenika Antuna, Elizabeta Trstenjak, rođena je 31. kolovoza 1922. u Šimljaniku, župa Samarica od oca Stjepana Trstenjaka, naseljenog iz Međimurja. Majka joj je bila iz obitelji Obad-Deutsch. Antunovi roditelji Antun Pećar i Elizabeta, rođena Trstenjak, vjenčali su se župnoj crkvi u Samarici i živjeli u Šimljaniku. Radili su kao šumski radnici, proizvodili drveni ugljen i obrađivali zemlju. Iz Šimljanika prešli su u Gornju Jelensku. U vrijeme Antunova rođenja, 13. lipnja 1951., bili su već u Gornjoj Jelenskoj, na brijegu Vaplenice u Kamenici, te je naš Antun kršten u tamošnjoj župnoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja 20. lipnja 1951., a ne u Samarici. Zbog siromaštva, 1957. godine obitelj seli u Nijemce u Srijem, gdje je Antun počeo pučku školu. Godine 1962. seli s roditeljima u Jalševac, župa Posavski Bregi kod Ivanić-Grada. Otac mu je umro 3. ožujka 1971. i pokopan u Ivanić-Gradu, a majka 3. studenog 1995. u Nišu, a pokopana 6. studenog 1995. u Ivanić-Gradu.
Naime, naš Antun u svom novom zavičaju primio je prvu Euharistiju i završio osnovnu školu. Nakon osmoljetke polazi 1966. godine u Nadbiskupsko dječačko sjemenište na Šalati. Slijedi odsluženje vojnog roka. Jedino je dijete svojih roditelja, te pomišlja na redovnički život. Kako su 1969. godine zbog potresa trapisti iz Banje Luke došli u franjevački samostan u Kloštar-Ivaniću, povezuje se s njima, te je 25. siječnja 1970. primljen u zajednicu. Iduće 4 godine provodi kod trapista u novicijatu i na studiju u Francuskoj, u velikoj zajednici. Imao je privremene zavjete. Teologiju je završio na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, te je 20. ožujka 1977. bio zaređen za đakona. Iste godine umire u Kloštar-Ivaniću opat Fulgencije Oraić i bude pokopan u Mariji Zvijezdi, u Banjoj Luci. Samostan u Kloštar-Ivaniću bio je zatvoren. Nije se odlučio poći trapistima ni u Banju Luku, ni u Francusku, već je 1980. napustio trapistički red i prešao u Beogradsku nadbiskupiju, gdje je inkardiniran 1. prosinca 1980. kao njihov đakon. Ondje ga je 10. svibnja 1981. zaredio za svećenika beogradski nadbiskup Alojz Turk. Mladu Misu je imao u Posavskim Bregima 17. svibnja 1981., a ponovljeno slavlje (sekundicije) u Gornjoj Jelenskoj, 24. svibnja 1981.
Djelovao je kao kapelan u katedralnoj župi Krista Kralja u Beogradu, od 29. svibnja 1981. i kao vjeroučitelj za frankofonske diplomate i njihovu djecu. Zatim je župnik u župi Sv. Ljudevita u Boru od 3. veljače 1986. do 3. kolovoza 1988, kada se opet vraća za kapelana u Beograd. Od 1989. do 1998. godine ravnatelj je Caritasa Beogradske nadbiskupije, a uz to od 11. rujna 1991. župnik je u župi Srca Isusova u Nišu, gdje se podiže župno središte i crkva. Od 1998. godine ravnatelj je Caritasa Jugoslavije. Bio je na svečanosti prigodom obnove župne crkve u Samarici, 2001. godine, što spominje i prikaz “Glasa Koncila” i vijest u IKI od 1. srpnja 2001., ali ne precizira kako je povezan sa župom u Samarici, jer mu je župa rođenja i krštenja Gornja Jelenska. Iz razgovora s njim za mjesečnik “Veritas”, 2002. godine, doznajemo da je već 22. godine svećenik Beogradske nadbiskupije, dakle od ređenja 1981. godine. Bio je pastoralni djelatnik u Beogradu i Boru i ravnatelj Caritasa Beogradske nadbiskupije. Već 11 godina je župnik župe Srca Isusova u Nišu i predsjednik Caritasa za biskupije u Jugoslaviji. Radi suradnje s inozemnim Caritasovim organizacijama i izgradnje pastoralnog centra u Nišu i Aleksincu, nije više mogao dobiti putovnicu u Beogradu. Tako nije mogao biti ni na pogrebu svoje majke, koju su iz Niša prevezli na ukop u Ivanić-Grad. Zbog spleta okolnosti, zatražio je i dobio 28. listopada 2002. dekret o istupu (ekskardinaciji) iz Beogradske nadbiskupije. Od 1. studenog 2002. učlanjen (inkardiniran) je u svećenički zbor Zadarske nadbiskupije. Ondje djeluje kao duhovnik sestara benediktinki u Pagu, a od kolovoza 2008. g preuzima upravljanje župom Sutomišćica.
Podatci preuzeti iz knjige dr. Stjepana Kožula „Svećenici bjelovarskoga kraja“