Vlč. Josip Đurkovečki

 

Svećeničko i pastoralno djelovanje

Josip Đurkovečki se rodio1766. g. u Svetom Ivanu Zelini. Bogoslovlje je započeo studirati na zagrebačkom sjemeništu, a poslije preseljenja bogoslovije u Peštu, studij je nastavio u tamošnjem Središnjem sjemeništu.

Nakon što je bio zaređen za svećenika, jedno je vrijeme bio duhovni pomoćnik u župi Svetoga Ivana u zagrebačkoj Novoj Vesi te vojni kapelan. Četiri godine djelovao je kao kapelan i upravitelj župe u Novoj Rači, a za župu u Samarici, u kojoj će biti župnik punih 35 godina, imenovan je 7. srpnja1797. g.

Odmah po dolasku u samaričku župu, Đurkovečki se angažira oko obnove tornja i unutrašnjosti župne crkve. O svom je trošku kod Josipa Otoniča u Mariboru za 500 forinti kupio orgulje koje su bile završni ukrasni detalj među izuzetno vrijednim baroknim inventarom crkve sv. Katarine.

Orgulje

 

Spomen- ploča na pjevalištu crkve svjedoči da je obnovljenu i uređenu crkvu 30. lipnja 1805. godine posvetio biskup Maksimilijan Vrhovac.

 Spomen ploča

Iz zapisnika kanonskih pohoda saznaje se da je Đurkovečki bio dobroga zdravlja te da je revno izvršavao svoje župničke dužnosti, tako da mu nitko, bilo od nositelja vlasti ili od naroda, nije imao što negativno primijetiti.

Koliko je Đurkovečki predano živio svoj svećenički poziv i koliko je duboko poštivao svoje pastoralno polje djelovanja, najbolje govori činjenica da je na naslovnicama svih triju djela posebno istaknuo svoje svećeničko zvanje i potpisao se kao plebanuš samarički.

Josip Đurkovečki umro je u Samarici 18. ožujka 1832. godine, u svojoj 66. godini života i 42. godini svećeništva.

Spisateljska djelatnost

 

Josip Đurkovečki svojom se spisateljskom djelatnošću predstavio javnosti u vrijeme zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca (1752.-1827.) koji je poticao književni rad na kajkavskom jeziku (njime se i sam služio u svojim pismima). Naročito se to odnosilo na one svećenike u Zagrebačkoj biskupiji koji su za nj imali volje i smisla. Da je njihova suradnja bila intenzivna te da je biskup Vrhovac jako ohrabrivao Đurkovečkoga u njegovim spisateljskim i tiskarskim projektima, govori i činjenica što je  zagrebački biskup u više navrata pohodio Samaricu.

Prve dvije knjige koje je Josip Đurkovečki objavio bile su vjersko- pastoralnog sadržaja i pomagale su mu pri njegovim naporima u evangelizaciji ,,puka ladanjskoga”. No, djelo koje je ovoga samaričkoga župnika uvrstilo među značajna imena hrvatskoga jezikoslovlja njegova je njemačko-hrvatska gramatika ,,Jezičnica”. Danas možda izgleda neobično što je jedno takvo djelo nastalo u jednom malom, od svijeta udaljenom moslavačkom selu, no javnosti je manje poznat podatak da je već u drugoj polovici XVIII. stoljeća u Samarici osnovana tzv. ,,trivijalna škola”, kakvih je do 1802. godine bilo samo 13 na području cijeloga Varaždinskoga generalata. Obzirom da je ta škola imala zadatak učenike pripremiti za dočasnike i činovnike u krajiškoj upravi, nastavni je jezik u njoj bio njemački. U ,,Povijesti školstva” Antuna Cuvaja iznosi podatak da je od vojničkih vlasti 1824. g. u Samarici osnovana i elementarna škola (Elementarschule), tako da su od toga doba pa do razvojačenja Krajine dvije škole u mjestu. Sigurno je da je ,,Jezičnica” Josipa Đurkovečkoga, objavljena svega dvije godine poslije osnutka elementarne škole, dijelom nastala i zbog tadašnjih odgojno-obrazovnih potreba školstva u Samarici, ali ne treba zanemariti niti da je njegovo djelo zasigurno bilo namijenjeno i širem društvenom okruženju.

Spisateljska djelatnost ovoga vjerskog pisca i jezikoslovca govori o njegovoj predanosti, upornosti, sistematičnosti i praktičnosti kojom je vrlo intenzivno radio na promicanju pismenosti i teološke izobrazbe seoskog pučanstva. Sve je to činio za ,,potreboču i hasen” ljudi kojima je posvetio cijeli svoj život i rad.

 

Djela Josipa Đurkovečkoga

 ,,Izvod  navukov  od  Boga  i  vere  katoličanske” (1819.)

Prva objavljena knjiga Josipa Đurkovečkoga je ,,Izvod  navukov  od  Boga  i  vere  katoličanske”, tiskana 1819. u tada vrlo poznatoj tiskari Ivana Tome Trattnera u Pešti. Ovo djelo valja gledati i razumjeti u kontekstu tzv. „Austrijskoga katekizma“ koji je od 1777. godine dekretom carice Marije Terezije postao obavezan školski i izvanškolski priručnik za sve škole u Habsburškoj Monarhiji. Unatoč nejedinstvenom književnom jeziku u tadašnjoj Hrvatskoj, taj  je katekizam  u najvećem dijelu zemlje bio prisutan gotovo  jedno  stoljeće. ,,Austrijski katekizam” je u kajkavskom izdanju tiskan u Budimu1816. g. pod naslovom ,,Veliki katekizmuš”. Sam naslov katekizma Josipa Đurkovečkoga -„Izvod navukov od Boga i vere katoličanske “- govori da je to izvadak iz veće cjeline tj. knjige. U svom znanstvenom radu o Josipu Đurkovečkom prof.dr.sc. Alojz Jembrih je mišljenja da je to izvod upravo iz ,,Velikoga katekizmuša”, jer se podudaraju u podjeli sadržaja na 5 istovjetnih  tematskih cjelina.

Početak svoga izlaganja Đurkovečki je naslovio: ,,Izvod navukov od Boga i vere katoličanske i kakti razgovor duhovni med navučitelom i decum.” Dakle, ovdje je riječ o tekstu u dijaloškom obliku pitanja i odgovora, koji je bio najprikladniji za katehetske propovijedi i izvanškolsku katehizaciju.

Svjestan svih poteškoća i ograničenja koja se nalaze na putu spoznaje prave vjere, Đurkovečki kao iskusan župnik zna da je rano učenje i usvajanje vjerskih istina ujedno i pravo ,,oružje duhovno” protiv, kako sam kaže, ,,neprijatelja Boga i vjere katoličke”. Osim toga, Đurkovečki pokazuje da je vrlo dobro upućen i u suvremena svjetska pedagoška stremljenja pa stoga potiče katehete da u tom procesu stvaranja čvrstih temelja vjere kod djece koriste i nove metode poticaja: ,,njihovo napreduvanje naj se više put pretrese, pokudi, pohvali ali z kakvem darom nadeli, kak ov način vu drugeh deržavinah vpeljan je i vu našu deržavinu vpeljati se bude moral.”

 

,,Kratko-spravek  evangeliumov nedeljneh  i  svetečneh”  (1820.)

 

Drugo je djelo Josipa Đurkovečkoga ,,Kratko-spravek evangeliumov nedeljneh i svetečneh”, objavljeno 1820. godine. Budući da je u Zagrebu 1819. godine tiskana knjiga pod naslovom „Sveti Evangeliumi nedeljni i svetečni celoga leta za potrebuvanje slavne biškupije Zagrebačke po zapovedi i oblasti presvetloga i prepoštuvanoga gospodina Maksimilijana Verhovca biškupa Zagrebačkoga”, Đurkovečki je očito osjetio potrebu da takvim Evangeliumima treba knjiga koju je on sljedeće godine i objavio.

Poučen svojom pastoralnom tridesetogodišnjom praksom, dobro je znao da, uz odrasle, i njegovi najmlađi župljani – djeca, trebaju dobiti u ruke knjigu koja će im pomoći razumjeti tekstove Evanđelja i propovijedi temeljene na njima. U ovoj je knjizi, dakle riječ o nedjeljnim i blagdanskim Evanđeljima te njihovu tumačenju u prilagođenom obliku za djecu njegove župe Samarice.

Ono što je posebice zanimljivo za reformu hrvatskoga slovopisa i reformu latinice, u ,,Kratko-spravku” je napomena (,,Opomenjek”), što ju je Đurkovečki dodao prije nego što će početi s tekstom predgovora i tekstom tumačenja Evanđelja.  Obzirom da su se tih godina naročito intenzivirale rasprave o hrvatskom slovopisu, vidljivo je da je i sam Đurkovečki dobro znao za sva nastojanja oko usklađivanja horvatskoga (kajkavskoga) i slavonskoga pravopisa pa je i on u ovom djelu uveo nekoliko, po njegovu mišljenju, poboljšanja. Tako Đurkovečki napušta dotadašnja kajkavska rješenja s grafemima cz, sz, s, te prihvaća slavonska grafijska rješenja c, s, sh za foneme c, s, š, ne prihvaća slavonsko x za ž te predlaže da se taj fonem bilježi kluklastim ∫, ∫. Umjesto grafema y Đurkovečki se odlučuje za j te nj a ne ny.

Na početku ,,Opomenjka” Đurkovečki želi probuditi rodoljubnu svijest svojih župljana te svi oni, koji su „stranske reči vu vsagdašnje govorenje vzeli, da se vrate k materi svojoj vu govorenju jezika“, dok na kraju predgovora izražava želju da bi se takvi nauci, temeljeni na Evanđelju, ,,horvatskom pokoljenju” uzimali iz ,,domačeh knig”, a ne iz ,,knig stranskeh narodov”.

 „Jezičnica horvatsko – slovinska“ (1826.)

Đurkovečkomu pripada i zapaženo mjesto u povijesti hrvatskih gramatika. To je pokazao svojom dvojezičnom ,,Jezičnicom horvatsko-slovinskom”, namijenivši ju ,,Slavincem”- Hrvatima (kajkavcima i Slavoncima) i Nijemcima koji žive ,,vu slavinskom orsagu”. Jezičnica koju objavljuje pomoći će strancima Nijemcima da nauče ,,horvatski”, a ,,Horvatima” da nauče njemački jezik.

U hrvatskoj se filologiji o ,,Jezičnici” Josipa Đurkovečkog više pisalo nego o njegovim prethodnim djelima. Nakon Mihanovićeve „ Reči domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku” (Beč, 1815.), to je najzanimljiviji tekst u kojemu se Đurkovečki predstavio razmišljanjem o hrvatskom jeziku u kontekstu slavenskih jezika. Stoga bi se moglo pretpostaviti da je on, kao vrlo obrazovan svećenik, poznavao ideje i djela slavista (Čeha, Slovaka, Poljaka).

Milan Prelog je još 1924. u vezi s Đurkovečkim zapisao: ,,A prije Gajeva istupanja može se naći u Josipa Đurkovečkoga  seoskog župnika u udaljenoj od svijeta Samarici misao, da je sa slavenskim jezikom moći ići ‘po celom svetu bolje, kak z nijednem drugem’ jer je slavenskog naroda više nego ikojega drugoga naroda za sebe.”

Đurkovečki je zaokupljen i brigom oko čistoće i stvaranja jedinstvenoga književnoga jezika. Uočava i da su nepovoljne društvene prilike, seljenja naroda itd. učinile svoje i kod  horvatskoga  jezika te je on postao „natepen stranskim rečmi”. Želio je očistiti jezik od tuđica i zalagao se njegovo obogaćivanje leksičkim blagom iz domaće baštine. Pri tom je jako svjestan da su gramatika i rječnik najbolja pomagala za očuvanje čistoće književnoga jezika. U tom smislu Đurkovečkom su na umu osobito knjige koje se tim jezikom trebaju pisati i „ med ljude deliti“.

U predgovoru zatim predlaže latinicu kao najprikladnije pismo svih Slavena jako želeći da ,,vsi  Slavinski narodi z latinskemi slovami služiju se, kajti su čisto prikladne, kratke i fletne.” Međusobno se jezično zbližavanje treba, prije svega, postići na razini ortografije i latiničkoga pisma.

Đurkovečki  izričito naglašava da mu ,,Jezičnicom” nije svrha pokazati kako valja običajno govoriti nego kako treba dobro govoriti, stoga mu je bila namjera pokazati književni kajkavski – horvatski jezik. ,,Jezičnica” je napisana da bi normirala jezik zagrebačke, varaždinske i križevačke županije, i to ponajprije pisane jezične komunikacije. Zbog svega toga Đurkovečki je prvi kajkavski gramatičar prve polovice 19. stoljeća koji normira kajkavski književni jezik, oslanjajući se na slavonske gramatičare i to na Matiju Antuna Reljkovića (1732.-1789.).

Potpis

Slavonska je ortografija „slovo-sloga“ slovinskomu jeziku slična i prikladna,  tj. funkcionalnija, pa se njoj treba prikloniti i horvatsko – kajkavska ortografija. Tako četiri godine prije Gajeve ,,Kratke osnove horvatsko – slavenskoga pravopisanja” (1830. početak jezikoslovnog ilirizma kod Hrvata) te daleko prije pokretanja „Danice”, Đurkovečki predviđa kako će se kajkavci „Horvati” svakako povesti za Slavoncima štokavcima. Prema tome Josip Đurkovečki je  svojom ,,Jezičnicom” preteča Gaju i ilircima i važan nagovještaj vremena koje će uskoro doći.

 

Pretisak gramatike ,,Jezičnice”

U želji da Jezičnica bude dostupna širem krugu ljudi, posebno učenicima i studentima kroatistike, profesorima hrvatskoga jezika te jezikoslovcima, rodila se i misao o ponovnom tiskanju ovoga djela. OŠ Ivanska obratila se Izdavačkoj kući Profil sa zamolbom da pomognu u ostvarenju te ideje, što su podržale urednice za hrvatski jezik, profesorice Nada Babić i Marija Odak, prepoznavši u tome doprinos svoje izdavačke kuće u očuvanju hrvatske kulturne baštine.

Svečanost promocije istraživačkoga projekta i pretiska Jezičnice održana je 14. ožujka 2008.g. prigodom obilježavanja Dana hrvatskoga jezika. Prof. dr. Alojz Jembrih je okupljenim gostima i učenicima održao predavanje o životu i djelu Josipa Đurkovečkoga, a kroz izložbu i prigodan program učenici su predstavili što su sve načinili tijekom provedbe istraživačkoga projekta. Ispred Izdavačke kuće Profil promociji je nazočila prof. Marija Odak koja je govorila o tome kako je nastao pretisak Jezičnice Josipa Đurkovečkoga.

Zalaganjem samaričkoga župnika vlč. Drage Kozića i uz potporu Općine Berek i svih župljana, 16. ožujka 2008. g. u samaričkoj je crkvi otkrivena nova spomen- ploča u čast velikom plebanušu, koji je ime ovoga maloga moslavačkoga sela pronio svijetom na naslovnici svih triju svojih djela.

Predstavljanje

Pogovor pretisku ,,Jezičnice”

Horvatskom pokolenju od Josipa Đurkovečkog

Iako je Josip Đurkovečki sa svojom gramatikom Jezičnicom dobro poznat u znanstvenim i jezikoslovnim krugovima, vrijednost njegova djela ostala je skrovita i potpuno nepoznata kulturnoj javnosti bjelovarskoga i čazmanskoga kraja i današnjem naraštaju župe svete Katarine u Samarici u koju je utkao čak 35 godina svoga života i svećeništva.

U svojim Putnim uspomenama iz Moslavine, napisanim na samom početku 20. stoljeća, poznati prirodoslovac Dragutin Hirc (1853.-1921.) opisuje svoj boravak u Samarici kod tadašnjega samaričkoga župnika Franje Papića (1844.-1914.): “Za objeda mnogo smo puta svratili okom na uljenu sliku Gjurkovečkijevu, toga vrloga duhovnoga pastira i književnika…” Ovaj zapis svjedoči da se prije stotinu godina u župi još uvijek čuvala uspomena na toga velikoga čovjeka i da je postojala svijest o njegovom duhovnom i spisateljskom značaju.

U nedavno objavljenoj knjizi dr. Stjepana Kožula o svećenicima bjelovarskoga kraja Josip Đurkovečki se spominje kao obnovitelj samaričke župne crkve i tornja, za čijeg je upravljanja župom biskup Maksimilijan Vrhovac (1752.-1827.) posvetio obnovljenu crkvu, ali njegovu doprinosu na jezikoslovnom i izdavačkom području očito se vremenom izgubio svaki trag jer autor to u spomenutoj knjizi ne bilježi.

Kako se dogodilo da je djelo ovoga čovjeka zaboravljeno upravo na tlu iz kojeg je izraslo i na kojem je ipak trebalo biti sukladno vrednovano?

Odgovore na to pitanje zasigurno možemo tražiti i pronaći u društveno-političkim prilikama ovoga kraja za vrijeme II. svjetskoga rata, a naročito u poslijeratnim godinama. Samarička župna spomenica otkriva nam potresne zapise uništavanja materijalnoga crkvenoga blaga i inventara pa je izvjesno da je snažno protucrkveno raspoloženje nastojalo zatirati i sve tragove pisane duhovne baštine. Selo se našlo i u prometnoj izoliranosti i ekonomski je polagano propadalo, što je rezultiralo iseljavanjem mlađih i obrazovanijih ljudi iz ovoga kraja, a bez njih je polako zamirao i interes da se kulturno-povijesne stečevine sačuvaju od zaborava.

Danas se u samom središtu sela tako nalazi i ruševina stare samaričke škole, koja prema uvidu i rješenju Zavoda za zaštitu spomenika RH datira iz druge polovice 18. stoljeća. Antun Cuvaj (1854.-1927.) u svojoj čuvenoj povijesti školstva u više navrata spominje školu u Samarici sa snažnom zadrugom koja se bavila voćarstvom. O tomu nam u zapisniku kanonske vizitacije svjedoči i sam Josip Đurkovečki, spominjući da pri školi postoji zadruga, koja će donositi mnogo voća, dok god se bude njegovala.

Sigurno je da su sve tri knjige Josipa Đurkovečkog (o njima više u pogovoru A. Jembriha) prije svega nastale zbog odgojno-obrazovnih i pastoralnih potreba župe i škole u Samarici, ali ne treba zanemariti ni da je njegovo djelo bilo namijenjeno i širem društvenom okruženju. Dva službeno zabilježena posjeta župi biskupa Maksimilijana Vrhovca (1805. i1820. g.)  potvrđuju njihovu blisku suradnju i obostrane napore na promicanju pismenosti i teološke izobrazbe seoskog pučanstva u hrvatskim kajkavskim krajevima.

Da sve ono dobro što čovjek napravi ima neprolaznu i nadvremensku duhovnu vrijednost, često neshvatljivu smrtnom čovjeku ukalupljenom u svoju vremenitost i prolaznost, pokazuje to što je, kroz ovaj pretisak Jezičnice, djelo Josipa Đurkovečkog ponovno izniknulo na tlu župe i sela Samarice, čije je ime zapisao na naslovnicama svih triju svojih knjiga.

Čudesan i posve neobičan put ovoga nadahnuća ima svoje izvorište u članku Katarine Filipović, studentice hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Osijeku, objavljenom u njihovom časopisu Hrvatistika o 180. obljetnici Jezičnice Josipa Đurkovečkoga.

U istom broju Hrvatistike objavljen je i članak o hrvatskim glagoljskim rukopisima u svijetu, a izvore je autor crpio iz građe objavljene na web-stranicama profesora dr. Darka Žubrinića, koji neumorno proučava, skuplja i na internetu objavljuje građu iz cjelokupne hrvatske kulturne baštine. Dr. Žubrinić je povezan s malim glagoljašima u OŠ Ivanska i kao gost i predavač sudjelovao je u njihovim školskim projektima. Upravo on je u studentskom jezikoslovnom časopisu uočio da se u članku Katarine Filipović spominje njemu dobro znana Samarica pa je školi posredovao to dragocjeno otkriće.

Nakon toga uslijedilo je mnogo sretnih okolnosti, onih milosnih kairósa, koji se ne mogu racionalno objasniti, ali iz kojih je ideja o ponovnom tiskanju ovoga djela zaživjela i iznašla put i način da se realizira. Oko ostvarenja ovoga pothvata naročito su se založili  čelni i odgovorni ljudi u Profilu, poglavito profesorice Nada Babić i Marija Odak, urednice za hrvatski jezik, koji su tiskanje ove gramatike prepoznali i kao doprinos svoje izdavačke kuće u očuvanju kulturne i duhovne baštine. Oni su pretiskom Jezičnice  poduprli istraživački projekt u nastavi učenika i učitelja OŠ Ivanska, potičući na taj način mlade naraštaje da prepoznaju neprolaznu vrijednost hrvatske pisane riječi.

Neprocjenjiva je bila podrška i sudjelovanje dr. Alojzija Jembriha, profesora na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu jer je, zahvaljujući njegovom istraživačkom i znanstvenom radu, uvelike osvijetljen doprinos Josipa Đurkovečkog hrvatskom jezikoslovlju i cjelokupnoj nacionalnoj kulturi.

Zalaganjem sadašnjeg samaričkog župnika, vlč. Drage Kozića, ime Josipa Đurkovečkog ostat će zabilježeno i na novoj spomen-ploči u samaričkoj crkvi sv. Katarine, kao trajan znak da je u njenom okrilju nekoć živio, stvarao i djelovao tako znamenit čovjek.  176 godina nakon njegove smrti ovo malo moslavačko selo obnavlja sjećanje na svoga župnika i zahvaljuje za sve napore koje je ugradio u njegovu opstojnost.

Otet zaboravu, tako i ovaj pretisak gramatike Jezičnice, koju među brojnim jezikoslovnim priručnicima krasi nedvojbeno najljepše hrvatsko ime, dolazi do nas kao dar i kao poruka: ljubimo domaću materinsku riječ i ne zaboravimo baštinjeno blago naših pređa.

 

Katica Šarlija, prof.