Povijest sela i župe

 

Samarica se smjestila na sjevernim obroncima Moslavačke gore na nadmorskoj visini od183 metra, jugoistočno od Čazme, južno od Bjelovara, a sjeverozapadno od Garešnice.

O najranijoj povijesti sela malo je podataka. Nalazi opeka iskopanih nakon II. svjetskog rata na rubu današnjeg sela uz šumu sugeriraju da je ovaj prostor bio naseljen već u antici. Prvi pisani spomen sela javlja se u srednjem vijeku, i to u Statutima zagrebačke crkve Ivana arhiđakona Goričkog iz 1334. godine, gdje se nalazi i popis župa zagrebačke biskupije, a među njima i župa sv. Katarine u Samarici. Navodi je i drugi popis 1501.g. Selo kao i čitav moslavački kraj u dotursko vrijeme često su mijenjali gospodare i bili poprište sukoba velikaša u borbi za prevlast i prijestolje.

O zbivanjima u 16. i 17. stoljeću u ovom kraju možemo naslućivati na temelju podataka o povijesti šireg područja. Početkom XVI. st. uslijedili su sve češći napadi Turaka Osmanlija, koji su do 1552. zauzeli područje oko rijeke Česme i samu Čazmu. Stanovništvo je skoro u cijelosti izbjeglo prema sjeveru i zapadu, a ovaj kraj kao granični pojas postaje ,,ničija zemlja” između dva carstva, Osmanskog i Habsburškog. Prostor ostaje pust, iako su se zemljištem koristili stanovnici nekih susjednih sela. Oni su selu zbog položaja vjerojatno i dali ime Samarica, što na turskom znači “naše sedlo”.

Zbog čestih vojnih upada izvidnica i pljačkaških skupina s obje strane, što je bilo uobičajeno ne samo za objavljenog rata nego i u vrijeme mira, ovaj prostor je ostao slabo naseljen sve do protjerivanja Osmanlija krajem XVII. st. Među posljednjim selima koja su obnovljena i naseljena spominje se Samarica.

Po oslobađanju od Turaka Osmanlija cijeli ovaj kraj postao je dio Vojne krajine, a 1700.g. Samarica potpada pod krajišku vlast. Samarica je postala jedno od sela Vojvodstva Zdelarović. Popis stanovništva iz 1704. godine ovdje bilježi 16 porodica, što znači da se život u njeg vratio. Najveći dio ljudi došao je iz Polonja, ostatak iz Posavine i Turoplja. Reorganizacijom Krajine sredinom XVIII. st. Samarica potpada pod Berečku kumpaniju (satniju), koja je u sastavu Križevačke regimente (pukovnije), a takva će se vojno- upravna organizacija zadržati  sve do ukidanja Varaždinskog generalata i pripajanja građanskoj Hrvatskoj 1871. godine.

Ponovnim naseljavanjem ovoga kraja, obnovljena je i crkvena organizacija, a 1721. i župa svete Katarine u Samarici. Obnovljenoj župi pripadalo je veliko područje od jedanaest sela.

Stara romanička i gotička arhitektura svetišta sv. Katarine je barokizirana, a novi barokni inventar u nju je unesen sredinom XVIII. st. Po stilskim oznakama i svom bogatstvu ono je pravi dragulj u ovom zabitnom dijelu Moslavačke gore.

O važnosti sela u to vrijeme svjedoči i podatak da je u drugoj polovici XVIII. stoljeća u Samarici osnovana tzv. ,,trivijalna škola”, kakvih je do 1802. godine bilo samo 13 na području cijeloga Varaždinskoga generalata. Obzirom da je ta škola imala zadatak učenike pripremiti za dočasnike i činovnike u krajiškoj upravi, nastavni je jezik u njoj bio njemački. Od vojničkih je vlasti 1824. g. u Samarici osnovana i elementarna škola (Elementarschule), tako da su od toga doba pa do razvojačenja Krajine čak dvije škole u mjestu.

Nerijetko su učenici obrazovani u takvim školama napredovali u službi te zauzimali visoka mjesta u vojnoj hijerarhiji, zato se i posebna pozornost poklanjala izboru učitelja koji su morali biti dobri praktičari s podužim stažem u nastavi. Upravo se samarički učitelj Mato Škopac spominje u jednoj relaciji iz 1870. godine kao primjer uzornog učitelja. Zbog zasluga oko unapređivanja voćarstva posebna komisija predložila je imenovanog učitelja za odlikovanje kao prvog aktivnog učitelja u generalatu.

1797. godine za župnika u Samarici imenovan je Josip Đurkovečki koji je u 35 godina službovanja u Samarici razvio plodnu pastoralnu i spisateljsku djelatnost. Osim dva teološko-pastoralna djela koja je napisao za potrebe katehizacije djece samaričke župe, Đurkovečki je najpoznatiji po dvojezičnoj hrvatsko-njemačkoj gramatici ,,Jezičnici”, koja zauzima istaknuto mjesto u hrvatskom jezikoslovlju.

Prirodoslovac i publicist Dragutin Hirc je za svog obilaska Moslavine početkom 20. stoljeća posjetio i Samaricu te cjelodnevni boravak u njoj opisao u svojim ,,Putnim uspomenama”. Hirc zadivljeno piše o samaričkom školskom voćnjaku koji je te godine dao ,,20 vagana raznih jabuka i 180 vagana šljiva”.

Da je samarička škola i njena voćarska djelatnost bila poznata u širem razmjerima svjedoči i jedan zapis iz 1938. gdje se spominje „voćni cjepiljnjak“ u kojem se godišnje uzgoji oko 500 voćnih sadnica.

Tridesetih godina 20. stoljeća selo je postalo jedno od dva središta iskorištavanja moslavačkih šuma. Na rad u obližnju šumu Garjevica dolazila je tijekom tih godina brojna sezonska radna snaga iz Bosne, Like, Gorskog kotara i Istre. Kroz  šumu Garjevicu išla je i željeznička pruga kojom se prevozilo drvo za Križ-Novoselec na preradu. Vagone je vukla spora parna lokomotiva koju su žitelji nazivali ,,gara”, a ona je bila i jedino prijevozno sredstvo prema Čazmi i dalje.

Događanja II. svjetskoga rata ispisala su u Samarici potresne i tragične stranice hrvatske povijesti. Kako je tijekom Drugog svjetskog rata cijela Moslavačka gora bila područje partizanske aktivnosti, tako je u kolovozu 1943. osnovana i komanda moslavačkog područja sa sjedištem u Samarici, a od siječnja 1944. je i okružni narodnooslobodilački odbor smješten u samaričkom župnom dvoru. No, boravak komunističkih i partizanskih vlasti u Samarici ostat će u narodu najviše zapamćen po Vojnom zatvoru i prijekom sudu koji je bio smješten u samaričkoj školi. Godinama ušutkivana i prešućivana, istina o masovnim grobnicama na Cipeliševcu i Vapljenicama, kao mjestima bešćutnih partizanskih pogubljenja bez sudskih presuda, tek će u novijoj hrvatskoj povijesti izaći na svjetlo dana.

Iz u godinu u godinu samarička župa broji sve manje žitelja.Prometno izolirana i bez ikakve infrastrukture, život u ovom selu ne privlači mlade ljude, koji zbog školovanja i zaposlenja odlaze u veće sredine.

No, povijest Samarice i samaričke župe svjedoči nam i ulijeva nadu da se, uz Božju pomoć i pouzdanje u Njega, sve može ponovno podići iz pepela. Na požutjelim stranicama do danas očuvane stare župne spomenice zapisani su i opisani mnogi teški trenutci koje je Samarica proživljavala tijekom svoje povijesti. Ratovi, neimaština, krađe i oskrvnuća materijalnih i duhovnih dobara oduvijek su tištili ovaj kraj i ljude, a unatoč svim protivštinama, plam vjere ipak se nije  nikad do kraja utrnuo. U toj nadi živi i današnji naraštaj samaričke župe.