Nedjelja Muke Gospodnje

Čitanja:

Procesija s grančicama: Lk 19, 28-40

Hodočasnička mnoštva dolaze u Jeruzalem kako bi proslavili Pashu. O takvim osobitim blagdanima posebno je snažna svijest o iščekivanju Mesije, jer se s njegovim dolaskom povezuje konačno oslobođenje Izraela od rismke vlasti i povratak njegove samostalnosti. Rimljani pak tih dana jačaju svoju vojnu prisutnost u Jeruzalemu kako bi, u slučaju potrebe, ugušili ustanak. U takvom višestruko napetom ozračju Isus ulazi u Jeruzalem, uz klicanje svojih učenika. Na svojemu magarcu – koji je od pradavnih vremena simbol mira i poniznosti – jaše u sveti grad. Farizeji se boje da bi Isusov nastup mogao probuditi stara očekivanja i pokrenuti nemire. No nitko ne može ušutkati krotku moć Božjega mira. Niti sama smrt. Jer ako i svi umuknu, kamenje – beživotna, kruta materija – počinje vikati…

Misa: Iz 50, 4-7

Prorok temelji svoj život na slušanju i naviještanju Božje riječi. “Svako jutro on mi uho budi.” Bog uvijek iznova progovara, Bog uvijek iznova postavlja izazove pred uši, usta, srce. Uvijek je iznova prorok pozvan u vremenima beznađa, tuposti i umora izricati Božju riječ koja oživljava. Otvoriti uho njegovoj riječi – ta je zadaća stavljena pred čitavu ljudsku egzistenciju. Ili kako je to formulirao pjesnik Hölderlin: “Da bi tešku nosio sreću, postao si jak” – sreću koja kida, boli, izaziva otpor. Ono što je ovdje rečeno o Sluzi Božjemu, ispunilo se u Isusu Kristu.

Mi, koji ponosno nosimo Kristovo ime, pozvani smo biti vjesnici i svjedoci riječi nade. Snaga nade podarena nam je po slušanju Božje riječi.

Fil 2, 6-11

Zašto se Bog mora poniziti do te mjere da postaje sluga? Jedini mogući razlog jest ljubav. Tko ljubi, napušta sebe kako bi bio blizu ljubljenome biću. Ne teži za višim položajem, nego želi premostiti razliku koja ih dijeli. Ako se Bog podvrgava našim ljudskim uvjetovanostima, onda je to zato što nas želi uzdignuti na svoju razinu. Prihvatio je onu najveću, kobnu ljudsku ranu, smrt, kako bismo mi imali iscijeljeni, vječni život. Za naše kršćanstvo to znači da ono, “u svijetu u kojemu se teži prema gore, nasljeduje bitni pokret božanskoga veličanstva prema dolje, kako bi tamo potražilo one koje je Bog izabrao” (Eberhard Jüngel).

Muka Gospodina našega Isusa Krista: Lk 22, 14 – 23, 56

Svaki od četiriju evanđelista u svojemu izvještaju o muci ističe poneki aspekt događaja i otajstva Isusa Krista, koji smatra osobito važnim. Luka prikazuje Isusa kao onoga koji je došao “potražiti i spasiti izgubljeno” (Lk 19, 10). Isusovo javno djelovanje od samoga je početka prikazivano kao put iz Galileje u Jeruzalem, mjesto “uzlaska” i “ispunjenja”. Tu će ga se moćnici dokopati i ubiti ga, tu će ga, međutim, Bog izbaviti iz smrti i primiti ga u svoju slavu. Na tom putu u Jeruzalem Isusa nasljeduju ljudi. Nasljedovati, dakle, znači ići u “Jeruzalem” kako bismo s Isusom podijelili njegovu patnju ali i njegovo ispunjenje. Njegovi prijatelji i prijateljice ne smiju plakati i jadikovati, nego moraju iskoristiti prigodu da se sada obrate, da sada počnu iz početka. Isus i u smrtnome času ostaje uzor. Moli za svoje neprijatelje, a raskajanome razbojniku obećava raj – na križu, u posljednjim časovima svojega i njegovoga života.

Ako u ovome tjednu do Uskrsa pratimo Isusa na njegovome putu, možda otkrijemo koju ulogu i mi sami igramo u Isusovoj muci. Možda se i naše srce slomi i otvori poput onoga u razbojnika koji moli za oproštenje. Molimo s njime: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo.”

Molitva

Oče, ti Svemogući, ti koji si prihvatio križ! To je tvoje najveće djelo, koje si učinio iz ljubavi – prema nama. Pomozi nam spoznati u čemu smo i mi pridonijeli mnogim križevima koji još uvijek strše u ovome svijetu, zato što smo se ponašali kao podrugljivci, kao neosjetljivi glupani, kao oni koji “samo” izvršavaju naredbe, zato što smo okretali glavu i tako postali sukrivci za zlo. Daj nam milost posljednje sekunde, milost koja nam usprkos neuspjehu i grijehu daje raj. Amen.

Priredio: vlč. Antun Pećar