Blagdan Bogojavljenja veliki je kršćanski blagdan. On nam pred oči duše donosi sliku triju mudraca koji traže Spasitelja. Njihovu žurbu, njihov naporan put, čudnovatu zvijezdu koja ih je pratila, susret s Herodom u Jeruzalemu i konačno čast da su našli Majku i Dijete i darivali ga darovima svojih zemalja.
Sve se to niže pred našim očima i sve nam to izaziva u duši razne osjećaje. I divljenje nad njihovom spremnošću i ushit nad njihovom vjernošću, i radost jer su našli onoga za kojim su žudili i koga su tražili. Ali sve te slike, svi ti osjećaji ipak ne umanjuju i ne smiju umanjiti ono što je sadržano u samom nazivu današnje svetkovine- Bogojavljenje. Bog se na današnji dan javio mnogima, svima. Javljao se on u Starom zavjetu i prvim ljudima, i praocu Abrahamu i vođi Mojsiju i tolikim drugima, ali sve je to ipak bilo ograničeno na jedan narod i jednu zemlju. U Božićnoj noći javio se pastirima ubogima i siromašnima svoga naroda i svijeta uopće, a na današnji dan javio se svima. Svim rasama, svim plemenima, svim narodima, svim dobima, svim staležima, svima onima koji su po duši slika i prilika Očeva, koji ga mogu svojim razumom makar nekako shvatiti i svojim srcem makar nesavršeno ljubiti.
Ako je u dan stvaranja prvoga čovjeka Otac u Adamu i po njemu zagrlio sve ljude kao svoju djecu, na Bogojavljenje se, kao direktni nastavak Božićne noći, Sin Božji javio svim ljudima, pozvao k sebi sve ljude, zagrlio sve sinove i kćeri ove zemlje. Sve one koji su po tijelu i duši, po krvi i naravi njegova braća i sestre, koji su njemu, Očevu prvijencu, tako blizu da Otac ne može gledati u njega a da ne vidi i nas, i ne može ljubiti njega, a da u njemu, po njemu i radi njega ne ljubi i nas.
Marica Stanković, iz knjige Adventska čežnja
