Vlč. Antune, najsrdačnije Vam zahvaljujemo što ste odvojili malo vremena za ovaj susret i razgovor prigodom obilježavanja blagdana sv. Katarine, zaštitnice samaričke župe i promocije naše nove župne stranice.
Ponajprije moje divljenje i čestitka da Samarica posjeduje web-stranicu. Nije Samarica najmanja župa ni nove Biskupije ni naše Domovine, ali i župnim webom ide ukorak sa stvarnošću suvremenog doba i načinom kako širiti ono temeljno što je još od Krista predana zadaća i nalog Crkvi! Još jednom vam čestitam na ovom ostvarenju. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da ova vaša web-stranica postaje više od virtualne duše Samarice, kako za domaće žitelje, tako i za sve one koji iz Samarice potječu, ali i za one koji će vas „kao gosti“ pohoditi i čitati ono o čemu ćete izvještavati i pisati!
Na početku, možete li nam reći kakve su Vaše veze s našom župom i ovim dijelom Moslavine?
Što se tiče mojih veza sa Samaricom, one sežu duboko u moju prapovijest. Moja je majka rodom iz Šimljanika, filijale te župe. Tu je primila sve sakramente. U Šimljaniku su živjela dva mamina brata, jedna sestra, otac i njezina teta kod koje sam kao četverogodišnji dječak proveo gotovo godinu dana. Dobro se sjećam dinamike života u tom selu još prije velikog exodusa krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Sjećam se pjesama koje su se orile s njiva i vinograda, finoga kruha, meda i svega ostaloga. Ljudi su bili dobri, vrijedni, složni. Kad sam 1966. godine prije svojeg odlaska u sjemenište, pohodio svu svoju rodbinu u Samarici i svoju krsnu kumu Milku Kuštan, već tada primijetih da je to postalo selo staraca. Bilo mi je teško kad sam iz Šimljanika pored seoskih domaćinstava išao prema svojoj dragoj teti Evi i posvuda gledao samo stare iznemogle ljude kako se muče na livadama, njivama i dvorištima. Sva mladost je već otišla u barake zagrebačkih predgrađa ili inozemstva i tu ostavila život da ga doživjela i završila nije. Koje štete!
Od mojeg boravka kod bake u Šimljaniku negdje oko 1955. godine pa do svakog drugog posjeta zavičaju moje majke, puno toga emotivnoga drži me još i danas bar jednom nogom prisutnim i vezanim za taj kraj. Izgubljen na obroncima Moslavačke gore, ali upravo stoga i pun čari i uspomena na tolike živote, ljude, rodbinu. Tu gdje nekada bijahu tipične kuće toga kraja, ribnjaci, vinogradi, njive, višnjici, voćnjaci, sad sve više obrašćuje šikara. Postoji tek pokoji još neugašeni život koji pamti mnoge priče iz davnih dana. Kad god mogu, prođem tim seocem, zaustavim se tu ili tamo gdje nekoga vidim, predstavim se kao Lizin sin i onda smo odmah svoji!
Romantična je to nostalgija zavičaja, ali ja, zapravo, bijah rođen s druge strane Moslavačke gore, u Gornjoj Jelenskoj. Očev otac je između dva rata u Moslavačkoj gori eksploatirao drvo, s grupama radnika rušio je šume i de facto živjelo se doslovno u samoj šumi, Garjevici i drugdje. Nosili su me tuda, a kasnije sam s odraslima njome pješačio, a i mlade sadnice borova sadio još u osnovnoj školi! Tko bi danas pronašao ona stabla koja sam u Moslavačkoj gori s mnogima drugima i ja sadio?! To su samo neke moje uspomene, još uvijek tako snažno žive i drage.
Tko je vlč. Antun Pećar? Opišite nam malo svoj životni put!
Tko sam ja? Prvo, sin sam Elizabete r. Trstenjak iz Šimljanika, župa Samarica i Antuna Pećara rođena u Voćinu. Bijah im jedino dijete. Rođen sam i kršten u Gornjoj Jelenskoj, a krstio me dugogodišnji dobri pastir te župe vlč. Ignacije Valćiček. U tim poslijeratnim godinama živjelo se ekstremno siromašno. Kad danas pomislim na život svojih roditelja, tada moram reći da su nebrojeni ljudi, pogođeni siromaštvom, bili, zapravo, mučenici. Živjeli su siromaštvo u svoj poniznosti, znali su biti zadovoljni minimumom i za to su Bogu zahvaljivali. Jednostavno su prihvaćali svoj status znajući ono malo dobro rasporediti tako da uvijek nešto bude. Moje su roditelje upravo to siromaštvo i besposlica natjerali da krajem pedesetih godina napuste Gornju Jelensku. Ondje su rasprodali svoj imetak i uputili se u Srijem, u selo Nijemce. Tamo smo kupili jednu staru vlažnu kuću podunavskih Švaba i najprije smo ondje ostali majka i ja sami jer je otac još imao posla u Voloderu. U Nijemcima nije bilo ni novca, ni hrane, ni ogrijeva… Jedna nam je susjeda donosila nešto stabljika suncokreta da majka zgotovi malo jela, obično krumpira, a imasmo i teglu s dva kilograma masti. To nam bijaše i svagdanje i svečano jelo. Kad je mama počela raditi i u proljeće posadila vrt i posijala kukuruz, prijatelji i susjedi su porušili tu staru kućerinu i brzo napravili novu, tada je za nas već nastao veliki preporod. Te sam jeseni i krenuo u prvi razred osnovne škole, što mi se činjaše jako zanimljivim. Našoj mladoj učiteljici Marijani Kraljević bijaše to prva godina službe. Bila je skromna, siromašna i vrlo kreativna. Učila nas je svemu, posebno krasopisu u čemu sam bio najvještiji u razredu, baš kao i u modeliranju gline. Tu sam po prvi puta krenuo na vjeronauk, ali živeći u okruženju ateista, nisam dugo ustrajao. Uvijek je bilo komentara protiv crkve i zauzeta svećenika. Sjećam ga se kako je jednom bosonog, s ovećom grupom, mahom žena, predvodio hodočašće Gospi u Ilaču. Hodeći prašnjavim putem kroz njive kukuruza, ondje ga je već čekala i maltretirala UDBA.
Već u četvrtom razredu moj otac je odlučio da napustimo Nijemce i preselimo kod njegovih sestara i braće na periferiju Ivanić-Grada. Tu su započele nove muke i nevolje. Za mene je taj prijelaz donio presudno loše posljedice. Našli smo se ponovo u velikom siromaštvu i sasvim drugačijoj sredini od one koja je bila stvorena u Nijemcima. Bio sam potišten, a to se odrazilo i na nastavak moga školovanja jer sam od odličnog učenika postao jako slab. Majka se puno mučila da nekako preživimo jer od očevih primanja nije bilo dosta za ono najosnovnije.
U školi su nam na sve načine govorili protiv crkve. Početkom školske godine 1963., bijaše to prvoga rujna nakon podjele rasporeda, osjetih žeđ i otiđoh se na prvi bunar napiti vode. Bio je to bunar u župnom dvorištu na kojem je jedna mlada redovnica upravo vukla vodu. Zamolih je da mi natoči jednu čašu i ona mi je dade. Dok sam pio, upita me jesam li primio sakrament Svete Potvrde. Rekoh joj da nisam. Sljedeće je pitanje je bilo jesam li uopće primio Prvu Svetu Pričest!? Od tada počinje moj živi kontakt s Crkvom i u Crkvi. Premda sam u tom razdoblju imao nekih svojih razmišljanja o Bogu i Crkvi, bit vjere spoznao sam tek u kontaktu sa župnikom, preč. Pavlom Pašićekom koji je tih godina bio oslobođen devetnaestogodišnje robije u Staroj Gradiški, te redovnicama mlade Družbe sestara Kćeri Milosrđa i malim brojem vjernika koji su mi u toj vrlo živoj zajednici lokalne Crkve dali upravo životno svjedočanstvo.
Kako i kada ste u sebi osjetili poziv da svoj život potpuno posvetite Bogu?
U meni se vremenom polako stvorila žarka ljubav i čvrsta vjera u Boga. Makar i uz ruganja, zabrane, a čak i prijetnje ubojstvom, redovito sam pohađao vjeronauk i bio gotovo svake nedjelje na Svetoj Misi, a u svibnju i listopadu svakodnevno na marijanskoj pobožnosti. Cijelo Došašće svako sam jutro u gumenim čizmama i kroz debeli snijeg pješačio na zornice, vedro pjevao i poslije išao u školu. Kako se bližio kraj osnovne škole, roditelji su se brinuli kamo ću dalje. Nudili mi razne zanate, no ja još nisam imao nikakve vizije, ponajmanje ne za one zanate koje su mi oni predlagali. Inače sam tih godina redovito radio na njivi s roditeljima i svakoga dana od oca primao nalog što moram učiniti oko kuće ili na njivi kad se vratim iz škole. Poneki su mi spominjali da postanem svećenik, ali ni to mi nije ništa kazivalo. No u svibnju, krajem 8. razreda, okapao sam kukuruz na našoj njivi. Redovi kukuruza su bili tako posijani da sam nakon svakog drugog reda, kad bih uzdigao glavu, pred svojim očima imao pogled na dva zvonika, proštenjarske – župne i samostanske crkve u Kloštar Ivaniću. Bilo je to na koja tri kilometra dalje od naše njive. Tada je i rastao pritisak roditelja za odlukom u koju ću školu ili zanat krenuti. Nisam imao odgovora, a ni oni strpljenja. Bio sam u muci, škripcu, potpuno sam. Jednoga trena na toj njivi osjetih da moj život treba biti posvećen Bogu, no na nekakav poseban način. Nije to bila opcija da postanem svećenik, župnik. Od redovnika sam tada poznavao samo franjevce. Znam da mi je otac nekada govorio kako su fratri u vrijeme njegove mladosti bili prosjaci i išli selima proseći hranu za braću u samostanu.
Konačno sam smogao snage i rekao ocu i majci da bih želio postati redovnik. Očeva je reakcija bila drastična, odmah me vidio kao prosjaka i nipošto se nije složio s mojim traženjem. Kod majke je reakcija bila još dramatičnija i danima je bila gotovo u komi i suzama. Znam zbog čega, nije joj bilo nikako moguće prihvatiti da neće nikada imati unuka, unuku. Župnik je onda savjetovao meni i njima da umjesto k franjevcima krenem u Dječačko sjemenište te tako kao vanjski svećenik budem u mogućnosti izravnije pomoći roditeljima kad ostare. Nekako su tu opciju prihvatili i za sjemenište mi kupili sve novo. Tako sam u sjemeništu spoznao još jasnije da moja opcija nije ni jedno ni drugo, ali savjetom duhovnika išao sam dalje.
Razrednicom i profesorom hrvatskog i francuskog jezika mi bijaše izvrsna sestra Sv. Križa Mariangela Žigrić. Jedna moja školska zadaća, ocijenjena kao najbolja između 150 drugih, rezultirala je velikim duhovnim prijateljstvom koje nikad nije prestalo, čak ni njenom smrću. Zanimljivo, ona je svu moju korespondenciju sačuvala u jednoj velikoj kutiji, s puno podvučenih rečenica, upitnika i uskličnika… Čekam priliku da u to povirim i da motrim sebe u vremenima mojih početaka, u mojem traženju i izražavanju. Ona me povezala i sa slugom Božjim, ocem Franjom Vlašićem, OFM, koji me je duhovno pratio i bodrio sve do mojega svećeničkog ređenja. Kad se 1969. godine u Banja Luci dogodio veliki potres, tamošnji trapisti došli u onaj spomenuti samostan u Kloštar Ivaniću. Krišom sam ih otišao vidjeti te shvatio da su oni zapravo ono o čemu sam ja ranije snivao i ne znajući da takova što postoji u Crkvi. Pohodio sam 1970. godine opata Dom Fulgencija Oraića i zamolio ga da me primi u njihovu samostansku zajednicu. Molba je bila prihvaćena te sam poslije odsluženja 18-mjesečnog vojnog roka bio primljen u novicijat i upućen na formaciju u jednu veliku monašku zajednicu koja je tada, kao i danas brojala preko osamdeset monaha. Moj otac je tada rekao da će i on biti sretan ako to i ja budem, a među braćom te zajednice susreo je i jednog brata Ludviga, Poljaka, koji mu je za vrijeme rata davao hranu za vojnu kuhinju u kojoj je on bio kuhar! Za vrijeme služenja vojnog roka otac je naglo preminuo u 52. godini života. Služio sam vojni rok u Celju i ondje imao svesrdnu i prijateljsku podršku celjskog župnika, opata Fridrika Kolšeka i njegova vrsnog kapelana Stanislava Lipovšeka koji je sada celjski biskup.
Po odsluženju vojnog roka odmah sam krenuo u Francusku. Taj dolazak u tako veliku monašku zajednicu, punu mladih i starih monaha, s liturgijom pjevanom na narodnom jeziku, nosio je zanosno i mene, kao i one zgrbljene i drage starce, u crkvu već u 03:00 h svakoga jutra. Tako sam ulazio u velika otajstva Svetoga Benedikta, monaštva, Citeauxa, baš u razdoblju velikih događanja Crkve po Drugom vatikanskom saboru. Provedoh u Francuskoj sav novicijat i gotovo glavninu studija. Kako je zdravlje oca opata Fulgencija bivalo sve slabije, pozvao me da se vratim u Kloštar Ivanić i završim teološki studij kod otaca isusovaca na FTI u Zagrebu. U to vrijeme smo imali priliku dobiti sedam monaha iz Francuske koji bi u Kloštar Ivaniću bili baza solidnoga monaškoga života, no smrću opata 27. svibnja 1977. godine taj je plan propao. U molitvi sam rekao Gospodinu: ‘Ako želiš da budem monah, pokaži mi to zorno!’ Nakon nešto razmišljanja i po savjetu generalnog opata, ali i zbog svoje već bolesne majke uzeo opciju da se inkardiniram u jednu biskupiju koja je imala deficit svećenika.
Bila je to Beogradska nadbiskupija gdje me vrlo ljubazno primio blagopokojni Nadbiskup Bukatko. Tu su me dočekale sasvim nove prilike. Odmah sam bio vjeroučitelj naše katoličke djece i za njih nedjeljom predvodio Misu u 9 h. Kasnije postadoh i vjeroučitelj i dušobrižnik za djecu frankofonih diplomata te nedjeljom predvodio misu i propovijed na francuskom jeziku. Uz to pohađao sam jako puno starih i bolesnih ljudi na svim stranama Beograda koji su ranije, dok su mogli, dolazili u katedralnu župu Krista Kralja. Ti susreti i rad s tom kategorijom ljudi ostavili su na mene duboki pečat. S jedne su strane bile brojne siromašne služavke podrijetlom iz Slovenije i Hrvatske, posebice Međimurja i Zagorja koje su cijeli život živjele jako skromno u podrumima ili potkrovljima, te otkidajući od svojih usta bile najveći podupiratelji svojih župa. Neke od tih osoba su mi priuštile predivne doživljaje gdje sam mogao osjetiti i vidjeti kako se Gospodin sa mnom služi da bi ih za sebe i vječnost privukao. Tu posebno spominjem dragu staricu iz podruma, vedru Belgijanku, koja je do kraja života pratila francusku suvremenu literaturu i nakon više od godine dana mojih dolazaka k njoj, iznenadila me jednoga dana svojom željom da se poslije cijela života ispovijedi. Na Bijelu nedjelju smo je lijepo uređenu doveli na Misu za stare. Blistala je kao najveće sretnica. Kasnije, ujesen te iste godine, na samrti, probudila se iz višednevne kome i samo mi rekla: „Umirem“. Tada je iz moga srca protekla bujica riječi zahvalnosti za sve ono što mi je te posljednje godine bila. Rekoh joj: „Domalo ćete biti kod Isusa. Bijaste mi stvarna prijateljica, recite Isusu i molite ga milost za mene da budem dobar svećenik!“ Tada je ona posljednji puta otvorila svoje oči, uzdigla desnu ruku i blagoslovila me. Par sati kasnije odlepršala je put neba. Njezina vitrina putuje uvijek sa mnom u njoj držim svoje najdragocjenije knjige.
Bilo je puno sličnih doživljaja, puno jada i siromaštva, puno svjedočanstava vjere i ljubavi u tom gradu. Kasnije sam bio nekoliko godina župnik u Boru, rudniku bakra. Tu je bilo višestruko hladno, zatrovano, a opet puno dobrih ljudi i divnih doživljaja i uspomena. Kasnije sam se opet morao vratiti u Beograd i baviti se istim radom. Krajem devedesetih primih dekret i imenovanje za prvog direktora Caritasa Beogradske nadbiskupije. Bilo je teško u tamošnjim uvjetima praviti temelje Caritasa i izgrađivati ga. Kasnije je došao rat i tek tada sam se našao pred novom stvarnošću masa izbjeglica. Primao sam ljude svih konfesija i nacija, svima pomagao, slušao tragedije tisuća i tisuća ljudi sa svih strana. Godinama je moj radni dan znao trajati od 8:00 do 23:00 h. Uz to sam morao 1991. godine preuzeti i župu u Nišu, gradu od oko 300 tisuća stanovnika, s filijalama u Aleksincu, Leskovcu i Pirotu. Gotovo deset godina sam bar jednom tjedno putovao na relaciji Niš-Beograd-Niš, a to je značilo svakog tjedna proputovati najmanje 500 kilometara. Duljina te župe iznosila je cca 300 km, a širina 200 km. Među 2.000.000 žitelja tog područja južne Srbije u desetak okolnih gradova i sela i sa mom Nišu živjelo je između 2- 4 tisuće katolika. Mise sam imao redovito nedjeljom u Nišu, Aleksincu i Leskovcu, a sve to obići značilo je proći još dodatnih 200 kilometara. U svemu su mi uvelike pomagale sestre franjevke: s. Emilija, s. Vitomira, s. Marjana, s. Ivona, s. Vitalija, s. Ozana i s. Filomena, koja je uvijek bila sa mnom. Pored nje je preminula i moja draga majka, koja se nakon slavlja mojega imendana i rođendana 1991. godine više nije mogla vratiti u svoj dom. Sve te sestre svesrdno su pomagale rad i život župe te bile uz moju majku u zadnjoj fazi bolesti i života. Tako je majka bila zatočenik mojega poziva, ali ipak i sretna što je na kraju života mogla primiti odrješenje i sakramente umirućih te svojim posljednjim silama i sviješću sudjelovati u Misama koje sam služio u njezinoj sobi. Na sprovod su je preko Madžarske pratili drugi jer sam ja u to vrijeme, upravo zbog svih svojih aktivnosti, zbog gradnje nove crkve i pastoralnoga centra u Nišu i Aleksincu te pomaganja milijunima ljudi, tri godine bio bez putovnice! Sprovodne obrede je predvodio moj prijatelj svećenik prečasni Pavao Madžarević, koji mi je, i kao župnik u Srijemskoj Mitrovici pa sve do dana današnjega, bio i uzor i potpora, savjetnik i brat, na čemu sam mu beskrajno zahvalan! U tom radu mi je uvelike pomagala i sestra milosrdnica Blandina Trgovac, rodom iz Gornje Petričke, i mnogi drugi.
U vrijeme mojeg upravljanja Caritasom na te prostore od Crne Gore, Kosova, pa do svih dijelova Srbije pristiglo je preko 1200 šlepera humanitarne pomoći, a bilo je i drugih velikih projekata koji su mnogima tamo značili život.
Nastojao sam svim ljudima koji su mi dolazili biti što jesam, najprije čovjek, a onda i svećenik. U samom sjedištu župe kojom sam jedanaest godina upravljao, uspostavio sam vrlo solidne kontakte i suradnju s pravoslavnim biskupom, sadašnjim patrijarhom Srpske Pravoslavne Crkve. Dobre relacije sam imao i s nekolicinom drugih pravoslavnih biskupa, svećenika i manastira, posebice Temskog manastira! Isto je tako bilo i s Niškim sveučilištem, tamošnjim bolnicama i školama.
Imao sam tada i puno veza s Crkvom u Bugarskoj, zahvaljujući vrsnom svećeniku Subotičke biskupije mr. Lazaru Krmpotiću. U Bugarskoj sam upoznao gotovo sve svećenike, biskupe i sestre te neke obitelji. Ondje je Crkva bila maksimalno potlačena. Svi su prošli torture bar desetogodišnje robije. Kasnije su živjeli krajnje ubogi u podrumima, zvonicima, sakristijama, kako svećenici tako i biskupi, a sestre karmelićanke četrdeset godina u svojoj crkvi u koju su, nakon deset godina robije na jednom otočiću na Dunavu, morale ući najprije razidavanjem zazidanih vrata, jer su vlasti u samostan stavile druge stanare. Stara poglavarica je meni mladom pristupala uvijek s listom potrepština i lijekova za svoje sestre, ali i druge koji su im se obraćali. Uvijek bi mi glasno rekla: „Vi ste naš otec“, a njoj je bilo nemalo osamdeset godina, meni trideset i dvije… Tu sam doživio Crkvu katakombi, Crkvu mučenicu, ali Crkvu VJERNU, potlačenu a opet živu i snažnu. U Plovdivu sam u par navrata po tjedan dana, u odsutnosti biskupa u katedrali, predvodio misu na bugarskom … Sretan sam da je ondje Crkva izašla iz katakombi i da dobro i svestrano djeluje.
Kako je došlo do odluke i Vašega povratka u Hrvatsku?
Taj višestruk rad i angažman, kao što se vidi iz svega dosad rečenoga, bio je jako stresan i naporan, što je uvelike utjecalo i na moje zdravlje. Od početka rata bolujem od diabetes melitusa, ali i pored dijagnosticirane bolesti nisam prestajao biti jako angažiran u zauzetosti za ljude u nevolji i brizi za život povjerene mi žive zajednice vjernika. U obične dane znalo nas je biti na svetoj Misi bar šezdesetak osoba. Godinama je Misa bila povezana i Večernjom molitvom Crkve i u župi se uvijek nešto događalo. Postojao je vratar, bilježnik u župnom uredu, župni Caritas koji je godinama hranio mnoge i bio aktivan u čitavoj regiji.
Imao sam još puno zamisli i planova, no nakon toliko rada i zauzetosti, bolest je sve više napredovala pa sam se odlučio povući i posvetiti više pažnje svom zdravstvenom stanju. Tako sam krajem 2002. godine došao k sestrama benediktinkama u Pag, pokušavajući pomoći toj zajednici da dođe do pomlatka.
Hvala Vam što se nama podijelili ovo silno bogatstvo Vaših pastoralnih nastojanja i tolikih brojnih događaja, susreta i relacija koje ste ostvarili na svom životnom i svećeničkom putu. Odakle ste crpili snagu i nadahnuće da svoj svećenički poziv živite u tako velikoj zauzetosti za druge?
Želim opet ponoviti ono što se provlači kroz ovaj prethodni dugi odgovor na Vaše pitanje. Bio je to opis mrvice onoga što bijah i što činjah napustivši svoj dom još davne 1966. godine. Za sve ostvareno imam zahvaliti onoj formaciji i ljudima koje u mladosti susretoh i koji mi bijahu izvrsni učitelji i uzori: moja prva učiteljica u Nijemcima, učitelji i profesori u Osnovnoj eksperimentalnoj školi u Ivanić Gradu, tamošnje sestre i župnik, sestra prof. Mariangela Žigrić, sestra prof. Iva Čulina, pater Galauner SI, potom opat Fulgencije Oraić, opat Andre Louf, moj učitelj u novicijatu, opat Jean-Marie s kojim sam još i danas kao s ocem povezan i toliki drugi …. Kad sam putovao tim dugim relacijama od Caritasa do župe, od jedne obitelji do druge, konačno i u svim svojim pothvatima i naporima, znao sam da svi ti ljudi stoje uza me i da me prate svojom molitvom i blagoslovom. Vjerujem da me je tim putem svuda vodila ruka i volja Božja. Znam da mnoge važne osobe propustih spomenuti. Ipak toliki su u mojem dnevnom sjećanju i uspomeni.
Oni koji Vas poznaju mogu potvrditi da ste srcem još uvijek jako vezani uz ovaj kraj. Kako biste opisali svoju ljubav prema Moslavini?
Mislim da je sasvim naravno da čovjek voli mjesto, zemlju svojih korijena, a što je stariji, sve snažnije osjeća tu ljubav i nostalgiju. Divim se onim ljudima koji su cijeli život ostali i žive na svom iskonskom ognjištu! I to je posebna vrednota i herojstvo. Ali kad čovjek krene u Moslavinu, kad ju uokolo prijeđe i kroz njene šume prođe, mislim da je Moslavina jedna posebno lijepa cjelovitost. Kad bi mi bilo moguće, rado bih u jednoj drvenoj kućici u srcu Moslavine živio najjednostavnijim životom i uživao blizinu Boga.
Kao svećenik i duhovnik, što biste rekli žiteljima ovoga kraja? Je li moguća duhovna i materijalna obnova na ovim prostorima? Od kuda krenuti?
Ono što je bilo više se nikad neće vratiti. Pjesme se neće oriti vinogradima, pašnjacima, poljima livadama. Mladih je premalo da se počne događati radikalna preobrazba. Veselilo me uvijek iznova vidjeti da ljudi rado dolaze na Svetu Misu, da vole svoju crkvu, da je drže u redu. Susreo sam vašega mladoga župnika koji postaje duša svih vas.
Naći recept koji bi kao čarobni štapić donio nostalgičnu čežnju preobrazbe, tko to može!? Svakako, kraj je divan i izazovan. Nekad jedna osoba, dvije, tri, mogu pokrenuti mnogo i brže nego što velikom broju ljudi nije krenulo za rukom. Rekao bih, dobro je da imate crkvu u svom središtu. Uvijek se oko crkve nešto događalo. Privredni eksperti bi možda mogli razraditi jedan prihvatljiv plan za oživljavanje ovoga kraja. Vi sami biste se trebali udružiti s velikim uzajamnim povjerenjem i dobronamjernošću i krenuti sa silama koje još imate jednim novim tokom. Treba privući natrag potomke onih koji su Samaricu i okolicu napustili pred pedeset godina, treba privući ljude koji su sposobni rađati i koji se neće zaustaviti na samo dvoje djece.
Braća i sestre jednoga mojega kolege iz Austrije ostala su na selu, modernizirala svoj rad na zemlji, žive, zarađuju bolje i više od onih u gradu, svaki ima svoju veliku lijepu kuću i mir i čar prirode. Treba tražiti rješenja, možda pitati stručnjake koji će vas povesti novom vidu života i rada u selu. Dalje, tu treba razviti i turizam, čak kroz cijelu godinu. Opet se vraćam na Austriju. Ondje su i pred sto i više godina postojali hoteli za zimovanje, ljetovanje, sanatoriji za razne bolesti dišnih kanala i pluća. U Njemačkoj u Bavarskoj je župnik Kneipp pred sto pedeset godina razvio posebnu metodu liječenja izmjeničnim polijevanjima voskom i ljekovitim travama. U tom selu se danas nalazi jedno od najluksuznijih lječilišta, a nema mineralne tople vode! Ondje živi i radi danas preko 15 tisuća ljudi, a pored luksuznih hotela ostale su i dan danas staje i krave. Širom svijeta se šire takva lječilišta. Vi za takova što imate sve preduvjete, osim novca! A možda i do njega dođe!?
Trenutno ste župnik ste u Sutomišćici na otoku Ugljanu. Predstavite nam ukratko svoju sadašnju župu!
To je stara župa, dva sela, brojčano manja od Samarice. Ova župa je u svojoj povijesti Crkvi darovala preko 150 svećenika i puno djevojaka glasovitom benediktinskom samostanu Svete Marije u kojem sestre žive, generacija za generacijom, već preko 1000 godina. Ljudi rado dolaze nedjeljom na dvije Mise i svi zajedno lijepo pjevaju. Puno je starih, za maslinike premalo jakih. I ovdje je potrebno puno ulagati u mlade ljude i tražiti kako privredno oživjeti ovaj otok.
Poznato je da ste vrlo aktivni i zauzeti u internetskoj komunikaciji. Kako i kada ste Vi osobno otkrili taj medij i kako ga koristite u svom svećeničkom i pastoralnom radu? Imate li kakav komentar na našu web-stranicu?
Došavši u samostan sestara benediktinki u Pag, bio sam na jedan način i prinuđen u svom radu koristiti Internet. Već 2003. g. pokrenuli smo web- stranicu samostana s namjerom da velikom broju ljudi posredujemo Riječ Božju i kratke komentare dnevnih liturgijskih čitanja. Tako od Došašća te godine, dakle već punih 8 godina, liturgijske meditacije dnevno teku i dolaze do svih onih koji dođu na stranice www.benedictus.info .
Rado i osobno šaljem tražene tekstove određenoj grupi ljudi koja to želi ili ja mislim da želi. Neki puta dođu i lijepe reakcije!
Internet je veoma moćno sredstvo komunikacije i promocije svih sadržaja. Treba to iskoristiti i kao sredstvo novih putova evangelizacije. Vjerujem da će vaša stranica biti jako bogata te da će javnosti promovirati puno činjenica o životu vaše župe. Ova stranica može biti i izazov duhovnom preporodu župe!
Na kraju našega razgovora, imate li kakvu poruku za Samaričane, ali i sve posjetitelje naše web-stranice prigodom našega najvećega župnoga blagdana?
Imao sam večeras Sv. Misu u čast nebeske zaštitnice naše župe, svete Eufemije, mučenice. Ovdje od pamtivijeka postoji grupa žena i djevojaka koje se zovu „Sestrice Svete Fume“. One su oduvijek predvodile pjevanje, brinule o uređenju crkve te vodile brigu da za svaku pokojnu članicu daju služiti Svetu Misu. Svetu Eufemiju slavimo 16. rujna, a sada sam ih pozvao da svakoga 16. u mjesecu bude dan kad ćemo se naći na zajedničkoj molitvi i Svetoj Misi. Ono što sam u homiliji rekao njima, to sažeto ovom prigodom želim reći i vama. Bilo ih je dvadesetak, mahom su starije. Ohrabrio sam ih! Najprije sam im zahvalio za sav rad te im rekao: „Vas slabe izabra Bog da jaki budu posramljeni. Vi ste dragocjenost i čuvarice svakog člana naše župe, Vi molite za sve! Vi nikoga ne ogovarate, ni o kome ružno ne govorite, postojane ste pred Gospodinom, moliteljice ste za preobrazbu naše župe. Sveta ju Eufemija čuva vjekovima, a mi se oko nje okupljamo jednom mjesečno posebno moleći za zdravlje duha i vjeru svih naših župljana.“
Uvijek se govorilo: Sveta Kata, snijeg za vrata! To znači da je pred nama zima. U zimi ima manje posla i više vremena za dušu. Otvorite svoja srca Bogu, govorite mu i osluškujte ga! On želi da se SVI UGRAĐUJEMO KAO DRAGO KAMENJE u to ZDANJE koje jesmo: CRKVU. Trudimo se upoznati Ga sve više. Čitajmo Njegovu Riječ! Mladi župnik ima puno energije i dobre volje da puno toga učini oko crkve, ali i da svakom pomogne u onom što svaki mora učiniti da dođe do intimne spoznaje Boga!
Sveta vas Katarina štitila i Kristu usmjeravala!
Voli vas i srdačno pozdravlja vaš Tonček Pećar
Razgovarala: Katica Šarlija, prof.