Kruh je pekla baka ili rjeđe mama. To je bio veličanstven ritual nalik nekom pobožnom obredu.
Baka se umila, dobro pogrizla nokte jer nije bilo škara ili su se štedjele. Dobro je oprala ruke, utisnula svaku vlas pod rubac da ne dospije u kruh. Iz vreće je grabila brašno i prosijala ga kroz sito na stol. Na klupu je stavila krušno korito i u njega zgrnula brašno, po sredini je napravila duguljastu udubinu u koju je ulila kvas i dodavala vodu. Kvas je bilo meko, jušnato tijesto koje se ostavljalo od prethodnog da se ukiseli. Prije početka prekrižila je smjesu i rekla: Bože pomozi! Dobro umiješano tijesto je stavljala u 4-5 grovača koje su bile pobrašnjene i pokrivene krpama. Tu se kruh dizao.
Za to vrijeme se ražarila vatra u krušnoj peći. Grebljicom je zgrnula žar na rub kako bi on za pečenja i dalje grijao, omelom je čisto pomela cigleni pod peći. Onako uzdignut kruh vješto je iz grovača okrenula na lopar, premazala poljevkom, utisnula u sredini prstom rupicu, prekrižila ga da ne ispuca i brzim ga pokretom s lopara istresla u peć. Poljevka je bilo gusto umućeno brašno s vodom, mazalo se da kruh bude gladak. Pečeni se kruh stavljao na posebne viseće, drvene stalke, koji su ljeti bili u podrumu, a zimi u komari radi vlage i temperature. Kruh se nikad nije kod stola načimao da ga nije gazdarica s donje strane prekrižila nožem uz uz riječi: Križ Bože. Kruh se štovao kao svetinja pa na zemlju nije smjela pasti ni mrvica.
