1935. godine koadjutor Alojzije Stepinac je mladom vlč. Ludoviku Slamniku povjerio vođenje samaričke župe. O okolnostima toga događaja svojom rukom vlč. Slamnik bilježi u župnu spomenicu: Kad sam došao prvi puta u Selo bilo je krasno vrijeme tj. 16. II. 35. Kad dođem u župni dvor, baš dobijem privremenog upravitelja g. župnika Lista Aleksu. On mi pokaže sve što god ima na farofu. Vodi me na tavan kao i u podrum. Pa imao sam što vidjeti. Što se tiče inventara, takoreći ništa: jedan razbijen stolac i pisaći stol, ormar za knjige sa polupanim staklima, a unutra zaprašene knjige i akti. Knjižnica sama ne vrijedi ništa jer nema nikakvih knjiga osim par starih, od molaca razdrapanih misala i molitvenika.
U sobama sve prazno, zmazano, peći razbijene, klučanice pokvarene. Vani gospodarske zgrade u najgorem stanju. Crkva iznutra jako lijepo poslikana i to mi je dalo malo utjehe, a izvana treba popravka. Misno ruho i knjige sve razdrapano i staro. Vratim se još istog dana natrag u Zagreb do preuzv. nadbiskupa koadjutora dr. A. Stepinca da stvar rastumačim i da puno radje ostanem još za kapelana jer ni do sada nijesam molio za župu. A preuzvišeni dr. Stepinac neće ni da me sasluša već kaže: “Lijepo slušaj i idi tamo što prije te pripravi mi narod za firmu” i ode. A otišao sam i ja pun tuge i brige, a i ufanja u Boga.(…)
Firmanici kojima je sakramenat Sv. Potvrde podijelio A. Stepinac u Samarici u lipnju 1935.g.
U nastavku spomenice vlč. Slamnik piše kako je narod bio nepovjerljiv prema njemu i pomno je pratio svaki njegov korak. Ipak, u vjeri i nadi prionuo je povjerenoj službi. Te iste godine sagrađene su čak dvije kapelice u selu- kapelica u čast sv. Josipu izgrađena je kao dobrodošlica nadbiskupu jer je bio njegov veliki štovatelj, a najesen je dovršena i blagoslovljena kapelica sv. Florijana.
Na početku preuzimanja župe imao je svega nekoliko ljudi na misnim slavljima, a vlč. Slamnik poslije bilježi da je tijekom misija koje su držali oci isusovci u župi podijeljeno čak 1654 svetih pričesti. No, pravo se probuđenje vjere i opće oduševljenje vjerničkoga puka očitovalo kad je za nekoliko mjeseci koadjutor Stepinac došao u Selo da podijeli sv. Potvrdu.
Potpis koadjutora Alojzija Stepinca u župnoj spomenici
6. VI. 35. imali smo firmu. Preuzv. nadbiskupa – koadjutora dočekali smo kod sv. Josipa u gornjem dijelu Sela jer je odnade došao sa muzikom. Pozdravio ga je upravitelj župe, načelnik općine i djevojčica IV. razreda te mu predala buket cvijeća. Iz crkve otišao je preuzvišeni u školu gdje ga je pozdravio kod vratiju upravitelj škole Gregurović. Preuzvišeni bio je sasvim zadovoljan sa uspjehom u školi, zato se je razgovarao sa djecom uistinu kao pravi otac koji je došao da pogleda svoje. Drugi dan na dan sv. Potvrde evo vam kiše i to nam je malo poremetilo veselje, a popodne kad je nadbiskup odlazio, poslao je dragi Bog opet Sunce. Kod odlaska pozdravi ga opet upravitelj župe i želi mu sretan put, muzika mu je zaigrala marš, preuzvišeni još jedanput blagoslivlja svoju djecu, školska djeca plaču jer odlazi preuzvišeni, uz burne poklike nazočnih, u pratnji vrlih konjanika.(…)
Školska uspomena: djeca s učiteljem Rudolfom Gregurovićem i vlč. Ludovikom Slamnikom
Na kraju svog petogodišnjeg župnikovanja u Samarici, vlč. Slamnik piše:
Koliko sam na početku imao i nemira i posla i tužnih dana, toliko još više zadovoljstva imam sad na završetku. Selo je pokazalo da uistinu voli svećenika. Žene, ljudi i djeca svaki dan od jutra do večeri dolaze i pozdravljaju upravitelja župe želeći mu sretan put.
Kako sam molio Gospodina u početku da blagoslovi moje dane u Selu i preporučio se Njemu, tako sada kad odlazim, zahvaljujem Bogu i Majci Božjoj za sve primljene darove u priznanju: Što je čovjek bez Boga? Ništa, i opet veliko ništa. Zato, o Bože, na svim darovanim danima u Samarici od srca ti hvala!