Godine 1955. u liturgijski ciklus uveden je blagdan sv. Josipa Radnika. Učinio je to veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan “koji si je svijet rada izabrao kao svoj praznik”. Godine 1889. takozvana Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu pod nazivom Quamquam pluries, te u njoj “radnike i sve ljude skromnih životnih prilika upućuje na sv. Josipa kao uzora i primjer za nasljedovanje”.
Sveto pismo Novog zavjeta samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje. To je u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. “Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: ‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin'” (Mt 13,54). Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovu zanimanju. Ne navodi nam također ni jednu jedinu njegovu riječ niti što kaže o svršetku njegova života. Jer je bio tesar, na prvi pogled može se činiti da je posve opravdano njegovo patronatstvo nad radnicima. No, u Bibliji se i o sv. Pavlu govori kao o manualnom radniku na čak 7 mjesta. On sam piše “da se mučio dan i noć” (1 Sol 2,9). Pa ipak, Crkva ne postavlja svetog Pavla već sv. Josipa za uzor radnika. A dok to čini, onda želi reći da Josipovo svakidašnje poslovanje i njegov rad nije bio samo čisto naprezanje, već spremnost služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. A to bi morao biti smisao rada svakoga kršćanskoga djelatnika. Rad bi morao biti apostolska služba, suradnja s Kristom na djelu spasenja.
I ako je jedan stari kršćanski pisac – Pseudo-Dionizije – zapisao “da je od svih božanskih djela najbožanskije surađivanje s Bogom na spasenju duša”, onda i rad kršćanskog radnika, stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere. Kad je, dakle, papa Pio XII. uvodio blagdan sv. Josipa Radnika, mislio je na “tiho i vjerno posvećivanje svakidašnjega rada”, kako je to činio taj najveći šutljivac – sveti Josip, a ujedno svetac koga jedino nadvisuje Bogomajka Marija. Njega Pio XII. nije oklijevao nazvati “najčistijim, najsvetijim, najuzvišenijim od svih Božjih stvorova”. Taj, dakle, div među svecima i duhovnim velikanima bijaše po zanimanju samo “tesar” – drvodjelja, radnik.
Izvor: Skac.hr