Biskup Šaško – Homilija Sveta Katarina, Samarica 25. XI. 2011.

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Uvod u euharistijsko slavlje

svetkovine svete Katarine Aleksandrijske, djevice i mučenice

u župi svete Katarine u Samarici (Bjelovarsko-križevačka biskupija)

25. studenoga 2011. u 11 sati

 

Prečasni gospodine Dekane, dragi gospodine župniče Krunoslave,

poštovana subraćo svećenici, draga braćo i sestre!

Gledajući vas radosno okupljeni na slavlje, zahvaljujem na upućenim riječima i na otvorenome srcu za Boga i Crkvu koje progovara iz vas. To je najvažniji preduvjet za istinsko slavlje. Čestitam vam ovu svetkovinu koja nam govori da su u Kristov križ ugrađeni i mučenici koji svojim darivanjem života naglašavaju ljubav, oslobođenu svih okova zemaljskoga; nezadrživu ljubav koja raduje.

Dolazimo s molitvom za zagovor svete Katarine za naše živote, ali naročito za one kojima je sveta Katarina zaštitnica, a to su studenti i đaci, ljudi kojima je poziv i posao znanost i istraživanje, ljudi kulture i obrazovanja. Za njih molimo da ni u čemu ne zanemare Boga. Ali, sveta Katarina svojom svetošću ne govori samo njima, nego svakomu od nas. Koliko nam je samo potrebno Božjega svjetla u svakidašnjemu životu, u našim nesigurnostima, u odgajanju djece, u traženju dobra. Koliko nam je samo hrabrosti treba kada se suočavamo sa zlom, da mu se odupremo; kada se nalazimo pred neistinom da ne povrijedimo istinu. Koliko čeznemo za radošću i vedrinom dok se na nas dižu valovi malodušja.

Kao dionici kršćanske radosti koja zrači iz života mučenika, skrušimo se, prepoznajmo svoje grijehe, priznajmo ih, za njih se pokajmo i oprostimo jedni drugima, da naše sudjelovanje u ovome slavlju pokaže ljepotu Crkve.

 

Ivan Šaško

pomoćni biskup zagrebački

Homilija

u euharistijskome slavlju

svetkovine svete Katarine Aleksandrijske, djevice i mučenice

u župi svete Katarine u Samarici (Bjelovarsko-križevačka biskupija)

25. studenoga 2011. u 11 sati

Liturgijska čitanja: Sir 51, 1-8; Rim 8, 31b-39; Lk 9, 23-26

 

I.

Slaveći svete, osobito one koji su živjeli u davnoj prošlosti, uvijek se pitamo imaju li što reći danas; koliko se tiču našega života, a koliko su tek daleki spomen koji ostaje prigoda da se okupimo zajedno i da obnavljamo svoje običaje; da se sjećamo prošlosti, pomalo tugujući, pomalo se tješeći, tražeći nejasnu povezanost s imenima kršćanskih muževa i žena koji su ipak predaleko, da bismo sebe vidjeli u njima.

Slaveći svetu Katarinu, slavimo kršćansku mučenicu, a mučenici nas uvijek dodiruju, uvijek nas se tiču. Oni ostaju izazovni, jer su bili spremni dragovoljno dati najvrjednije, navješćujući istinu da ima nešto dragocjenije od zemaljskoga života. Za nas kršćane vrijednost života dobiva svoju puninu, ako je prožeta ljubavlju. Sveti je Pavao napisao rimskim kršćanima: Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan. Znamo da je život neispunjen ako nedostaje ljubavi, ako život nije izmjeren Bogom, ako na njemu nije vidljiv potpis Stvoritelja i križ Isusa Krista.

II. Kršćanska žena, po čijemu životu slavimo Boga, u čijemu se životu i smrti očitovala snaga Božjega Duha, očito nam još i danas govori. I to što govori svima je jasno. I baš zbog te jasnoće privlači i danas. U svetoj Katarini vidimo ono što se toliko puta ponovilo kroz povijest i što se – na različite načine – ponavlja i danas.

Od svete je Katarine jedan zemaljski moćnik, imenom Maksimin (Daia), upravitelj Egipta i Sirije, prije tisuću sedamsto godina zatražio od kršćanke Katarine da se odrekne onoga što je oblikovalo njezin život; da zaniječe najvrjednije i žrtvuje poganskim božanstvima. Ona je to odbila. Odbila je pregaziti svoju savjest i svoju vjeru. Štoviše, i samoga je vladara pozvala da on prizna Isusa Krista pravim Bogom. Koristi metodu uvjeravanja; dovodi učene ljude koji su ju trebali privesti njegovu naumu, ali se događa obratno – da oni uviđaju njezinu uvjerljivost i postaju kršćanima. Ponovno odbijanje da se istinom prozove laž. Maksimin joj nudi i brak, izazivajući njezin pristanak koji se tiče moći i njegove naklonosti.

Najprije joj želi oduzeti oslonac, ograničiti slobodu, pozivajući ju da se odrekne Boga; zatim želi povrijediti njezin um, nudeći joj zemaljsku mudrost; na kraju joj želi unakaziti tijelo, nakon što je odbila biti njegovom svojinom. No, ono do čega zapravo vladar želi doprijeti jest njezino srce, osvojiti njezinu dušu. Do toga ne uspijeva doći i jedino što mu preostaje jest nasilje. To postupanje, nalik tolikima između nedužnih žrtava i krvnika, ostalo je u spomenu kršćanskih vjernika tako snažno da je živo i među nama danas.

III. Po svetoj Katarini progovorila je mudrost, svjetlo i razum obasjan križem Gospodinovim, prema riječima apostola Pavla, „ni smrt, ni život…, ni ikoji drugi stvor ne će nas moći rastaviti od ljubavi Božje“ (Rim 8, 38-39).

Božja ljubav se očitovala na takav način da nam je darovala najdublju povezanost s čovjekom. Tijelo svete Katarine počiva u podnožju Sinaja, tamo gdje je Bog ispisao ‘Deset riječi’; deset zapovijedi na stranice ljudske povijesti; ili bolje: na stranice ljudskoga srca, da ne možemo reći da nismo upoznati, da nismo znali čitati ili prepoznati taj Božji govor. Doduše, skloni smo prekriti srce i zapriječiti pogled prema istini.

A mučeništvo je otkrivanje najdublje istine, skidanje vela, objava značenja života. I dok se u smrti čovjeka na prvi pogled vidi smrt, kršćanski mučenici pokazuju početak novoga života s Bogom. Svako vrijeme treba takve svjedoke; da ne zavlada malodušje, obeshrabrenost i osjećaj bespomoćnosti.

Braćo i sestre, put koji vodi do Božjega kraljevstva nije put građen od zemaljskih pobjeda i uspjeha. Put je to većega ili manjega progonstva, s okusom istine da smo u svijetu, ali ne od svijeta. Dodajem tomu da baš takvi, kao kršćani, najviše možemo voljeti svijet i vidjeti svu njegovu ljepotu, kao čudesno Božje djelo, ali kao stvorenje podvrgnuto raspadljivosti.

IV. No, vraćamo se na pitanje: Što mučenica Katarina ima nama reći? Isus nas upozorava: „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ Upravitelj je Mučenici nudio dobitak svega, ali da izgubi samu sebe. Postavio joj je temeljna životna pitanja pred kojima se nalazi i svatko od nas. Život nas ne treba dovesti pred neki zemaljski sud ili vlast koja kažnjava smrću tijela. Svakoga dana netko nam postavi pitanje; okolnosti života nas stave pred pitanja na koja moramo odgovoriti. Kao kršćani smo u kušnji da nas je stid vjere, da zaniječemo životnu istinu, da okrenemo leđa Bogu i čovjeku.

Slobodno zavirite u svoj život i vidjet ćete da se tako često nađe nešto ili netko tko od nas traži da Boga zamijenimo nečim drugim; da Boga ne vidimo kao najvrjednije u svome životu; da se ne ponašamo kao kršćani. Svakoga dana nas netko uvjerava da je kršćansko nazadno, da se treba prepustiti životu, bez obzira što govori Sveto pismo, bez obzira što naviješta Crkva. Osobito su mladi, poput svete Katarine, izloženi raznim mišljenjima, ponudama, a oni gledaju nas starije i od nas očekuju iskrene odgovore koji su sposobni preživjeti trendove kratkoga daha i pomodarstvo koje izvikuje parole protiv kršćanstva…

Jer Katarina je ostala zapamćena, a njezini mučitelji se spominju samo kao mučitelji koji su za sobom ostavili pustoš i smrt. I puno današnjih ponuda i promicatelja svoje mudrosti, lijepih riječi bez spremnosti na žrtvu, ostavit će samo tjeskobu, razočaranja i tugu. Kristov križ će ostati.

V. Svakoga dana, braćo i sestre, pitani smo kako želimo živjeti, kako odgajati djecu; čemu ih učiti i na što se oslanjati. Nama je upućeno pitanje kakvo društvo želimo graditi i ima li smisla živjeti vjernički. Ima li smisla pokušati drugima pomagati, stvarati zajedništvo, brinuti se za siromašne, stare, bolesne, napuštene? Čemu velikodušnost, poniznost, samozatajnost, kad se čini da sebični ionako bolje žive? Zašto ići u Crkvu, kad su oni koji sebe zovu vjernicima često puta gori od nevjernika; kad svakoga dana slušamo kakvi su biskupi, svećenici, časne sestre? Iz dana u dan nas uvjeravaju, nameću sliku Crkve kao zemaljske organizacije prepune pohlepe i zanemarivanja potreba ljudi. I dojam u duši može biti jak; i puno toga može istinski raniti dušu, ali u dnu osjećamo istinu da Crkva nije ljudsko djelo i da u njoj živi istina koja ostaje i u koju stanu svi grijesi ljudi, a da ipak prevlada ljubav. Mučenici su biseri kršćanskoga svijeta i društva.

Ono što se događalo u Rimskome Carstvu na prijelomu iz 4. u 5. stoljeće nakon Krista pokazuje prilike jedne civilizacije koja se gasila. Nestajala je velika rimska kultura koja se u konačnici oslonila na zemaljsku moć i izgubila snagu kulture i vrijednosti koje nadilaze zemlju. Ta je kultura mislila da će nasiljem svladati neprijatelja. Uzdignut Kristov križ pokazuje da je svaki takav pokušaj uzaludan. Ne trebamo se stoga bojati, a najmanje stidjeti svoje vjere. Volio bih da me čujete vi, mladi. Niti jedna civilizacija nije na svijetu zasijala toliko lijepoga, uzvišenoga i plemenitoga: od umjetnosti i znanosti do djela ljubavi prema bližnjima i pravednosti, kao kršćanstvo.

I sutra će pred vas doći ljudi s pitanjima. Jedni će veličati ljudsko tijelo, zapravo vrijeđajući predivni dar tjelesnosti; drugi će vas htjeti prosvjećivati, rugajući se Bogu i Crkvi, a Crkva će i dalje živjeti, jer u njoj – osim ljudske grješnosti i slabosti – živi Božji Duh i ljudi koji prepoznaju svoju malenost, da bi se očitovala Božja veličina. Probudite tu snagu u sebi, osobito u župi. Živite kao kršćani, u zajedništvu, u predanosti, u pomaganju. I onda kada se ljutite zašto u našemu društvo nije bolje, krenite od sebe i svoje župe, jer tu se može ostvarivati ljepota obitelji, pripadnosti, sve ono do čega vam je stao. Župa je predivni dar koji raste iz molitve i pouzdanja u Boga, te spremnosti ljudi da župu ne samo zovu svojom, nego učine svojom.

VI. To je puno lakše, uz zaštitnicu svetu Katarinu, mudru kršćansku, iznimno učenu ženu, iz plemenita roda, iz daleke Aleksandrije, koja je pronašla svoj dom među vama, ovdje u Samarici, da bi svima, i malima i velikima, i učenima i neukima, i bogatima i siromašnima pokazivala put kršćanske kulture građene na ljubavi. Ona je tu u vašoj Crkvi i pokazuje oltar, izvorište dobra i dostojanstva za čovjeka. Ovdje se može učiti kako je Crkva od davnina cijenila dostojanstvo žene, stavljajući ih svima za uzor u njihovoj požrtvovnosti i ljubavi. I slobodno se, štoviše potrebno je takav kršćanski stav usporediti s drugim civilizacijama i kulturama u ono vrijeme. Lako se uviđa koliki je doprinos Crkva na općedruštvenoj razini u unošenja kriterija poštovanja i zahvalnosti Bogu za posebnost ženskoga genija i dobrote, za posebnost ženske nesebičnosti koja crpi snagu iz vjere u Isusa Krista.

Ime ‘Katarina’ znači ‘čista’. Ona svojim mučeništvom pročišćuje pogled svakoga kršćanskoga naraštaja, da nas ne zaslijepi ništa što u konačnici ponižava ljudsko dostojanstvo. U svim našim tegobama ona nas zagovara hrabreći nas riječima svetoga Pavla da nas ništa ne može rastaviti od Kristove ljubavi. Amen.