Zadružni život u Samarici

Japa, otac, je bio neprikosnoven gazda s autoritetom. On je držao kućni budžet, određivao tko ga i za što može dobiti. Japa je bio i mozak svih poslova, a majka je bila gazdarica i šef ženskih poslova. Nije se smjelo dogoditi da snaja uzme majki kuvaču. Mogle su mijesiti kruh uz dopuštenje, a to je morala znati svaka djevojka do udaje. Ako je u obitelji ostala majka, onda je ulogu komande preuzimala ona s najstarijim sinom.

Za stolom su prednost imali muškarci i stariji. Ako je kuća bila mala, a duša puno, ženska je čeljad jela stojeći iza muških, dohvaćajući jelo iza njih. Koji je muž volio svoju ženu prigrnuo bi koji zalogaj pred sebe i za nju, a koji je bio lakom, njegova je iza njega ostajala i gladna. Djeca nikada nisu smjela za stol. Jeli su u zapećku ili na poceku. Ako je u kuću došao netko stariji i nepoznat, djeca su se morala maknuti da ne slušaju razgovor ili da se, ne daj Bože, u njega umiješaju.

 

 

Bilo je određeno prema starosti i sklonosti koja će snaja s muškima u polje, a koja će raditi u staji i oko kuće. Uvečer su muški ruljili kukuruz, tesali luč, pleli košare, a žene su prele i tkale. Najmlađa snaja je morala držati luč da svi u kući vide, a da se što ne zapali. Kad su luči zamijenile petrolejke, morale su prije mraka doliti petrijol, porediti stijenj i oprati celjinder. Koliko ih je god bilo u kući, svi su spavali u jednoj velikoj prostoriji zvanoj kuća. Po ženidbi sinova, japa i majka su se selili u komaru. Komara je bila veća ostava za svašta, iz nje se išlo i na tavan. Meso s tavana  su mogli uzimati i dati samo japa i majka.

Sinovi i snaje se nisu smjeli svađati. Svaku muku morali su zatomiti, ma kako im bilo. Sve su to podnosili jer su se bojali Boga, od djece do odraslih.

 

Svaka je kuća imala puno duša pa težaka nije nedostajalo. Sve se radilo s pjesmom. Žetva je bila najsvetiji dio posla u godini. Nije ni čudo, škrta zemlja, puno čeljadi pa kruha nikad dosta. Žito se kosilo kosom, žene su srpom skupljale (nabirale) u snopove i stavljale na pojas. Djeca su radila pojaseve od najduljih vlati. Bosi po strnišću, opaljeni suncem i umorni i oni su morali dati svoj udio u žetvi. Snopovi su se osavljali da se osuše pa su se potom slagali u križeve. Vozili su se u dvorišta gdje su se slagali u kamare.Veći gazde su imali velike, a siromašniji male kamare. Sirotinja je išla bogatima kositi s desetine. Devet križeva gazdi, deseti onom drugom. Djeca smo obavezno išla po strnišću kupiti lati. Svakom se zrnu prilazilo pobožno, bačena mrva kruha značila je grijeh i ruganje Bogu koji im ga je dao.

Uslijedilo je mašinanje. Nema riječi kojom bih znala izreći radost toga  događaja. Kad je u dvor dolazio dreš, to je bilo toliko veličanstveno.

 

Dvorište je već bilo puno težaka- mašinača. Dok je mašinista sav važan pripremao stroj za pogon, težaki su se raspoređivali. Dva jaka muška na kamaru za bacati snoplje, dvije djevojke na dreš koje će dohvaćati, razvezivati i dodavati snopove onom tko hrani (stavlja snopove u bubanj), dvoje da nose pljevu u pljevnjak, 4-6 koji guraju slamu, jedan koji postavlja vreće u koje curi zrno i nekoliko koji važu, vežu i nose vreće na tavan. Tad se odvajao i ušur.

Domaćin je bio obavezan imati u pripravnosti bačvu s vodom u slučaju požara, jer ondašnja tehnika i slama baš nisu bili sigurni. U vrijeme mašinanja je svaki dan bio obavezan dežurni vatrogasac. Bilo je tu radosti i smijeha. Zaljubljeni su koristili priliku da zajedno guraju slamu pa su se tako mogli gledati, dotaći rukama i divaniti. Za to vrijeme se iz kuće širio opojan miris jela za težake. Obavezan kuglov (orehnjača i makovnjača) bili su pečeni dan prije u krušnoj peći. Kod preštimanijih kuća bili su kolači sipkaši. Nisu tada djeca jela s težacima niti su išli s roditeljima po selu da jedu, iako su bili svega željni. Zato se vlastito mašinanje čekalo s toliko radosti.

 

Napisala: učiteljica Antonija Dokuš