Svadbe u Samarici u prošlom stoljeću

Svadbe u Samarici,  ni ono što im je prethodilo nisu ni izdaleka sličile ovima danas.

Dečki i cure su se viđali samo za svetke i nedjelje kod crkve, na zabavama ili zajedničkim poslovima. Ako su bili iz različitih sela, gotovo se nisu ni poznavali pa su često ulogu posrednika i snubitelja imali rođaci, kumovi i prijatelji. Brakove su znali ugovarati roditelji prema interesu, da mladi nisu smjeli odbiti.

Kad su se stvorili uvjeti za ženidbu, najprije se odlazilo curi u snaboke. Snaboki su se preko neke rodbine najavili. Uz mladoženju je išao njegov otac i netko od roda. Majka je podučila kćer da na upit o udaji ne kaže odmah da pristaje, jer bi to izgledalo kao da je jedva dočekala. Treba reći: Kako kažu japa i majka. Snaboki su po dolasku vodili neformalne razgovore o zdravlju, ljetini, blagu i sl. Onda bi obično otac rekao što su došli. Ako je odgovor roditelja potom i djevojke bio potvrdan, pitali su smije li mladoženja sjesti do cure. Uz dopuštenje, to je bila prva prilika da si budu blizu, da se dotaknu pa čak kradom i poljube u obraz. Djevojke su u ta vremena bile hramovi čednosti, nedostižno, zabranjeno voće, tako poželjno, tako čekano. Zato su negdašnji brakovi bili sretniji, iskreniji i dugovječniji.

Još istu večer je dogovorena slatka rak’ja tj. zaruke, koje se održavaju kod djevojke. Tri uzastopne nedjelje je bilo odzivanje. Mladenci su išli na ižamen i spremala se svadba.

2-3 dana prije svadbe išlo se po ruvo, to je mladenkin mebljn s robom, ponjavama, vrećama, vanjkušima i blaznama. Po ruvo uz mladenca idu obično kum ili dever i podsneš. Išla su jedna ili dvoja trapna kola (to su za posebne prilike produžena kola), prema veličini i količini mebljna i ruva. U prva kola je išao ormar, krevet i cula s blazinama. U druga stol, stolci, psiha ili samo veće ogledalo, bogatije su imale i šivaću  mašinu. Vanjkuši su bili obučeni u najljepše istkane, šupljane i šlingane vanjkušnice i pometani u kola da se dobro vide. Na ormare su se stavljali bogati ručnici s velikom granom ružmarina. Išle su uz to još pokoje sitnice: ručnikalo, korito, kolovrat i preslica, razboj, sveta slika i drugo prema imovnom stanju. Kad je majka vezala ruvo u ponjavi u culo, klekla bi na njega, stezala uglove i govorila: Neka vaš život bude čvrst kao što su svezani ovi ‘vuglji’. Kola su bila okićena kao i za svatove. Obavezno se nosio ukrašen barjak, bila je to uvijek hrvatska trobojnica. U okićenoj flaši su imali vino za okrepu i za usputno čašćenje. Nije nedostajalo ni pjesme. Svečana  parada ne bi bila prava da na okićenim konjima nisu zvonili praporci ili zvonca, koja su mamila znatiželjnike da trče na put vidjeti ruvo. Ruvo se kod mladenke obavezno po pogodbi plaćalo. Kod mladenca se ruvo čekalo s posebnim nestrpljenjem. Tu su bile gazdarce, susedi i pomagači da se to istovari. Posebno se veselio mladoženja i ponosio ljepotom koju je dovezao u svoj dom, a prisutni su još danima imali o čemu prepričavati.

Svadba je obavezno počela u nedjeljno dopodne, jer se na vjenčanje išlo za mise. Trajala je 2-3 dana. Spremala se dugo, ali puno skromnije nego danas. Zato je bilo više veselja, pjesme, šala i običaja. Održavale su se isključivo u kući pa su bile prisne.

Domaćice su danima skupljale vrhnje od kojega se stepanjem u stepce dobivao putar za kolače sipkaše kojih je bilo jedino na svadbama. Dan prije su se pekli kuglovi i gibanjce u krušnoj peći. Žene su klale i pekle mladinu, a muški svinju i janjca. U kući i jednih i drugih su bile određene dužnosti po određenoj hijerarhiji. Najpovjerljiviji i najsposobniji od roda određen je za kuće-domač’nu. On je bio odgovoran za sve tih dana.

Mladencev brat je bio dever, a žena podsneš. Ako je bio neoženjen, onda se uzimala djevojka, najbliži rod za deverušu. Ona je išla uz mladoženju i donosila je mladoj pakijetu, koja je tada bila napravljena od bijelog krep-papira, ukrašena granama asparabusa. Zauzvrat je dobila od mlade lijepi ručnik oko vrata. Uz devera, kum je bio odabran isključivo od mladoženje. I oni su dobili od mlade velike lijepe ručnike oko vrata. Kad je majka uredila sina za polazak po mladu, zabola mu je s donje strane ovratnika unakriž dvije bumbovače ili neke igle da ga ne bi urekli i da mu ne mogu coprije ništa. Vjerovalo se u Boga, ali i u razne zle sile.

Po mladu su išli s 4, 5, 6 kola, ovisno o imovnom stanju. Kako su svadbe bile isključivo zimi, a snijega nekada nije nedostajalo, išlo se tada saonicama. U kola su se smještali opet po blizini roda. Zadnji su uvijek bili tamburaši.

Kola su bila posebno uređena. Zadnja šerenga se ispreplela granama bora ili bušpana. Po tome su se vezale papirnate ruže i trake. Preko siceva su se prekrivali najljepši ćilimi ili šarenjce. Konjima su se vezali repovi da ih ne zamažu. Oko repa isto se stavljao kakav ukras. Na oglav’ne su se vezali  ručnici najljepšeg ručnog rada, s dodanom kitom od bušpana i ruža. Konji su obavezno imali na oglavinama praporce. Oni su bili simbol svatovske parade. Pod noge se u kola stavljala vruća cigla, koja se cijelo jutro grijala na peći. Na njoj su držali noge da manje zebu. Svaka su kola imala barjaktara također po rodu. I barjaci su imali na vrhu kitu ukrasa, jabuku i ručnik. Obično su još jednoga dobili kod mlade.

Da bi parada bila veća imućniji su mladoženje imali i jašiće. Bila su to dvojica ili trojica koji su ispred kola jašili na konjima. Konji su bili isto okićeni ručnicima najljepših šara, kitama cvijeća i ćilima na kojima su sjedili jašići. Jašići su imali na glavi šubare i na njima zataknute kite s fazanovim perom ili neke druge lijepe ptice, što se dugo tražilo kad se znalo da ćeš biti jašić. Preko sebe su imali unakrst dva velika ručnika, visoke čizme i lače  rajtoze. Bili su to uvijek mladi momi, kršni i ponosna držanja.

Kad su svati stigli po mladu, po protokolu je kum tražio nekim prikladnim ceremonijalom  po što su došli. Uz šale su roditelji predavali mladu uz pitanje: Ko se prima ovog djeteta? Mladenac je odgovarao: Najprije Bog pa onda ja. Ulaskom u kuću se obredno išlo oko stola koji je bio postavljen na sredini. I mladenku je majka poučila nekim važnim običajima da se zaštiti od zla. Treba u zanadra staviti tri čevulje češnja luka proti coprija. Kad idu s vjenčanja iz crkve, treba mladencu nehotice stati na nogu, kako joj bio pokoran. Dolaskom u mladencevu kuću, dobro je prstima lijeve noge čvrknuti u pocek kako bi u kući bila gazda.

Kad je mlada odlazila iz roditeljske kuće, bilo je uvijek dirljivo. Roditeljski blagoslov i oproštaj, pratile su posebne pjesme:

 

Sunce nam je na zalasku, zajti mu je,

Naša Kata na odlasku, pojti joj je.

Okreni se mila Kato, majka te zove!

Rada bi se, ne mogu se, moram da idem.

 

Kad su odlazili mladencu, kum je pozvao svu rodbinu u prvče, što znači da bliži rod za sat- dva s roditeljima dolazi mladencu i tamo se nastavlja svadba. Mladence su na pragu kuće dočekali njegovi roditelji i obavezno poljubili mladenku. Mladenci su uvijek sjedili u centru između dva prozora.

Nakoljenče je bilo obavezno. To se mladoj stavljalo u krilo muško dijete iz roda, kako bi i ona kući podarila nasljednike. Muško se smatralo sretnim. Ples s mladenkom se plaćao. Ukrali bi joj cipelu pa se otkup morao platiti, obično kum. Poslije večere i pokupljenog dara obavezno su dolazile mačkare. Tu šalama i zabavi nije nedostajalo mašte.

Ujutro se išlo na zdenec. Mlada je već skinula vijenac i polijevala najprije kumove pa po redu svate, da se razbude, da budu zdravi, da se vidi je li mlada to zna. Kako su svadbe trajale po dva dana, mladenci su poslije skidanja vijenca išli spavati. Jutrom su ih budili tamburaši, kumovi i svati koji su bili na nogama. Bilo je tom prigodom šala i svakojakih norijada na račun mladenaca. Manje izdržljivi svatovi koji su bili bliže, isto su odlazili kući spavati. Najizdržljiviji su morali biti tamburaši. Oni su jutrom išli u buđenje. Kad su se drugo jutro opet svi prikupili, bio je ruček. Za tu je prigodu uvijek bila mrzljetna i kašne  kobasce. A onda se nastavljalo cjelodnevno veselje uz bezbroj šala i norijanja po dvoru i putu.

Svadba se s radošću čekala, dugo pripremala, s puno veselja, prisnosti i duše odvijala. Dugo se pamtila, kao što su i brakovi bili dugovječniji, dragocjeniji i svetiji.