Početna » Izdvojeno » ZLATNI JUBILEJ S. MARIJE BLANDINE TRGOVAC

 
 

ZLATNI JUBILEJ S. MARIJE BLANDINE TRGOVAC

 

Iz naše je župe poteklo i jedno redovničko zvanje na koje smo vrlo ponosni. To je časna sestra Marija Blandina, članica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog.
Svaki je crkveni red po nečemu jedinstven i u sebi nosi neku posebnu karizmu koja ga i razlikuje od drugih redova. Sestre milosrdnice je osnovao sv. Vinko Paulski, svećenik koji je cijelu svoju službu i život posvetio Bogu i siromasima. Tako je 1633. godine u Francuskoj utemeljio Družbe kršćanske ljubavi kojima je glavna misao vodilja bila pomagati svima potrebnima. Karizma ovoga Reda brzo je osvojila mnoga srca pa su u kratko vrijeme po cijeloj Europi i svijetu niknuli samostani u kojima su sestre, uz molitvu, nesebično pomagale siromasima, potlačenima i potrebnima ljudske pomoći i milosrđa.
Za prisutnost i djelovanje sestara milosrdnica na hrvatskom tlu zaslužan je zagrebački nadbiskup Juraj Haulik. On je već na početku svoga biskupovanja nastojao u Zagrebu osnovati samostan koji bi se bavio odgojem siromašnih djevojčica. Tako su na njegovu inicijativu 1845. g. prve sestre milosrdnice iz Tirola došle u Zagreb i tu započele sa svojom odgojnom, ali i bolničkom djelatnošću. Prvobitna samostanska škola prerasla je u brojne i raznovrsne škole diljem Hrvatske, ali i na području bivše Jugoslavije, dok je samostanska bolnica od skromnih 8 kreveta izrasla u Kliničku bolnicu „Sestre milosrdnice“ na Vinogradskoj cesti.
60-tih godina prošlog stoljeća u samaričkoj je župi djelovala sestra milosrdnica Jasna Brajković, rođena sestra vlč. Stjepana Brajkovića koji je desetak godina bio upravitelj samaričke župe. Pomažući bratu u bogatom pastoralu i vođenju kućanstva, svojom je pojavom i nazočnošću u našoj sredini, kao i medicinskim znanjem i ljubavlju prema seoskom stanovništvu, ostavila iza sebe duboki trag u srcima Samaričana. Sestra Jasna snažno je utjecala i na skromnu i milosrdnu seosku djevojku Milku Trgovac i u njoj probudila interes prema Redu kojem je pripadala.
Milka Trgovac rođena je 19. veljače 1944. godine u Gornjoj Petričkoj, a  u samostan Družbe sestara milosrdnica stupila je 25. siječnja 1963. godine. Toj je odluci prethodilo dvogodišnje razmišljanje o pozivu, no na kraju je ipak prevagnula odluka o odlasku u samostan u Zagreb, gdje je ostala do ljeta iste godine. Potom odlazi u Osijek u dvogodišnju školu za bolničare, kao njena zadnje upisana generacija učenika, nakon čega je škola i ukinuta. Godine 1965. ponovno se vraća u Zagreb i započinje s bližom pripravom za ulazak u novicijat, tj. kandidaturom koja je trajala godinu dana. Na blagdan Velike Gospe 1966. godine ušla je u novicijat, što je značilo dobiti redovničko odijelo i novo redovničko ime: sestra Marija Blandina. Tadašnji izgled redovničkoga odijela potječe još iz doba sv. Vinka Paulskog kad su tako bile obučene djevojke na selu, a danas je ono ponešto osuvremenjeno, dok se novo redovničko ime daje simbolički, što znači da osoba postaje nepoznata svijetu i s novim imenom počinje živjeti samo za Boga.
Nakon godinu dana, na Veliku Gospu 1967. godine, sestra Marija Blandina polaže prve redovničke zavjete. U rujnu iste godine odlazi u Zemun u medicinsku školu u trajanju od četiri godine. 1970. godine obnavlja svoje zavjete, a 1972. polaže vječne zavjete.
Došavši u zemunski samostan Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka, sestra Marija Blandina ulazi u zajednicu koja je tada u tom gradu imala već gotovo stogodišnju tradiciju dušobrižništva. Naime, zagrebačke su sestre milosrdnice su došle u Zemun 1887. godine, i zatekavši u njemu malu bolnicu s 40 ležaja, svojim su je zalaganjem, ali i u suradnji s gradskim vlastima kao i s Pravoslavnom crkvom, modernizirale i znatno proširile. Ostavljajući svakodnevno u njoj dio sebe i ne tražeći ništa zauzvrat, podigle su krasnu bolnicu koja je izrasla u Kliničko-bolnički centar, jednu od najstarijih bolnica na Balkanu. Upravo su se u Zemunu školovale mnoge generacije medicinskih sestara i iz drugih provincija Milosrdnih sestara. Poslije Drugog svjetskog rata bolnica im je oduzeta i nacionalizirana, ali su sestre ostale raditi u njoj sve do danas, doprinoseći njenom razvitku, za dobro grada Zemuna i svakoga čovjeka ponaosob.
Nakon završene četverogodišnje medicinske škole, sestra Marija Blandina počinje raditi u zemunskom Kliničko-bolničkom centru, na Odjelu uho-grlo-nos, i to isprva kao medicinska sestra, a potom upisuje višu medicinsku školu te kao viša medicinska sestra instrumentarka gotovo dvadesetak godina radi u operacijskoj sali, sve do ožujka 1993. godine kada odlazi u invalidsku mirovinu.
Kao zaposlenica bolnice, sestra Marija Blandina za svoj je rad bila plaćena kao i ostali djelatnici, a kao članica Družbe, svoja je redovita mjesečna primanja donosila poglavarici samostana, koja je s njima raspolagala i dodjeljivala ih shodno osobnim i samostanskim potrebama. Provela je radni vijek u bolnici, u operacijskoj dvorani i kraj bolesnika. To je zahtjevan i odgovoran posao jer na ulazu u bolnicu treba ostaviti sve osobne probleme i poteškoće kako bi se osoba nesebično mogla posvetiti  bolesniku i njegovim potrebama. Radeći u bolnici uz čovjeka privezana za postelju, nesebično i ustrajno pružajući svaku uslugu bez puno riječi, svatko može osjetiti i shvatiti da se bez duhovnog i molitvenog života to ne može postići.
Sestre milosrdnice su u samom identitetu grada Zemuna ostavile neizbrisiv trag. Zemun je oduvijek bio multietnički grad koji je sve nacionalnosti stopio u Zemunce, vrlo drage i plemenite ljudi. U vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, to se ozračje tolerancije i međunacionalnoga prihvaćanja donekle narušilo pa se 1992. g. dogodio i jedan izravan i otvoreni napad na njihov samostan, ali danas se već puno toga vratilo u nekadašnje, prijeratno stanje. Toj normalizaciji odnosa sigurno su doprinijele i sestre milosrdnice jer se nisu uplašile progona, već su nastavile živjeti i djelovati u sredini koja u to vrijeme, zbog njihovoga hrvatskoga i katoličkoga identiteta, nije uvijek bila prijateljski naklonjena prema njima. Jednom je prigodom razloge njihove ustrajnosti sestra Marija Blandina objasnila ovako: „Ništa ne smeta kad je srce otvoreno prema svakom čovjeku. Nailaze poteškoće i bilo ih je u posljednje vrijeme, ali kad uporno činite dobro, nema tog čovjeka koji to vremenom ne bi shvatio i priznao. Osobito se čovjek mijenja kada je vezan za bolesničku postelju i tada pamti i prima svaku uslugu i pomoć koju ste mu pružili.“
Nakon što je zbog zdravstvenih razloga u ožujku 1993. godine sestra Marija Blandina otišla u invalidsku mirovinu, našla se pred novim izazovima svoga poziva u čijoj je srži upravo briga o drugima. Kako joj se zdravlje u međuvremenu malo poboljšalo, a potrebe za pomoći čovjeku u nevolji povećale, naša se sestra milosrdnica našla među nevoljnicima s područja bivše Jugoslavije koji su se, pogođeni ratom, zatekli u Srbiji. Velečasni Antun Pećar, s kojim je sestra Marija Blandina uvijek dijelila i osjećala zajedničku privrženost prema Moslavini iz koje su oboje potekli, postao je čelni čovjek Caritasa Jugoslavije. Situacija je nalagala žurno pružanje organizirane pomoći velikom broju ljudi pa se vlč. Pećaru, uz grupu mladih iz Beograda, pridružila i ona, kako bi mu pomogla u tom teškom i odgovornom zadatku.
Tako je upravo sestra Marija Blandina godinama vodila Caritasovu kuću i 24 sata dnevno bila pri ruci svima potrebnima Bilo je tu  mnogo ljudi, raznih nacionalnosti i vjera, a uz to vrlo osjetljivih, jer su mnogo prepatili. U kući je dnevno ručalo pedesetak ljudi, mjesecima živjelo preko 20 izbjeglica koje su čekale dokumente za odlazak u treće zemlje, noćivalo dvadesetak bolesnika i njihovih pratilaca s Kosova, boravilo desetak studenata, od Subotice, Ulcinja, do Kosova, Bele Crkve… Mnogi od njih su danas na zavidnim radnim mjestima i položaju u društvu Crne Gore, Srbije, Kosova.
Nije se bilo lako nositi s takvom situacijom koja je potrajala više godina, ali sestra Marija Blandina je od sebe davala samo ono što su u njoj izgradile mnoge godine njena redovništva u Družbi sestara milosrdnica.  Njena je vrlina bila što je za sve ljude imala smisla, dobrote i stvarne djelatne zauzetosti, pri tom ostajući vjerna duhovnoj dimenziji svojega života i rada.
Nakon uzburkanih ratnih godina, danas je život zemunskih milosrdnica, pa i naše sestre Marije Blandine, postao mirniji. U nekoć brojnoj zajednici koja je u svojim najplodnijim vremenima znala imati i stotinjak sestara, danas ih je tek nekoliko, ali one i dalje ustrajno žive karizmu svoga osnivača. Tako se u njihovoj samostanskoj kući razvija program patronažne službe Caritasa za Srijem, a sestra Blandina je uključena u taj program kao volonterka. Svakog dana se sastaje s osobljem koje odlazi na teren, a ponekad i ona odlazi s njima ili im jednostavno pruža potporu na neki drugi način.
Zemunske sestre milosrdnice župljanke su župe Uznesenja Blažene Djevice Marije koja novim teritorijalnim ustrojem od 2008. g. pripada Srijemskoj biskupiji. Sa svojom su župom i biskupijom duhovno sjedinjene i radosno osjećaju svaki njihov razvitak i promjenu na bolje. Franjevačka samostanska crkva im je prostorno bliže od župne, a po tradiciji braća franjevci su njihovi duhovnici. Oni godinama dolaze u njihov samostan i obavljaju službu Božju, kod njih se sestre ispovijedaju te s franjevcima surađuju u mnogome što je vezano za njihov redovnički poziv. Suradnja i komunikacija s vjernicima je na zavidnoj razini, a sestre im nastoje biti na usluzi i od pomoći. Često su u prilici posredovati oko zdravstvene usluge u bolnici ili prilikom potrebe za duhovnikom.
U samostanskoj kući posebno je svake godine svečano 27. rujna kada sestre slave blagdan sv. Vinka Paulskog, svoga utemeljitelja. Tada se uz njih okupi mnogo vjernika, a i biskup se Đuro Gašparević rado odazove njihovom pozivu i učini radost, kako njima tako i vjernicima s kojima se susretne. Kad god im se pruži prilika, sestre organiziraju duhovne susrete za mlade, ali i druge kulturne manifestacije. Njihova je kuća otvorena za mnoge inicijative pa su se tako puna puta u njoj održali razni seminari, predavanja, duhovne vježbe. Osim što u svoj dom primaju mnoge dobronamjernike, i same sestre odlaze u goste: na proštenja u Tekije ili po srijemskim župama, kad se negdje događa župna slava.
Naša sestra Marija Blandina o blagdanu Velike Gospe obilježava 50 godina od polaganja svojih prvih redovničkih zavjeta. Časteći svojim životom Njega, koji je izvor i uzor svakog milosrđa, milosrdno je služila bratu čovjeku u svim njegovim i duhovnim i tjelesnim potrebama. Ona je divan dar Moslavine Crkvi!
Za svaku je župu pravi blagoslov kad iznjedri neko duhovno zvanje, jer Bogu posvećena osoba uvijek i svuda sa sobom  duhovno nosi i svoj rodni kraj. Tu ljubav i molitvenu zauzetost svjedoči i naša sestra milosrdnica Marija Blandina. Svoje je redovničko i životno poslanje vršila u Zemunu, daleko od rodne Moslavine i samaričke župe, ali nikad ne zaboravljajući korijenje iz kojih je izrasla. Svjedoče o tome oltarnici ili misnice koje je svojom rukom napravila i darivala samaričkim župnicima, svako pismo ili telefonski razgovor s nekim od domaćih ljudi, svaka posjeta rodnom kraju pri kojoj je uvijek živo zainteresirana čuti sve novosti Petričke ili Samarice.
Zahvalni za sva očitovanja njene ljubavi, a najviše za žarke molitve za duhovnu i materijalnu obnovu ovoga dijela Moslavine, željeli smo i ovim zapisom ostaviti pisani trag o njenom životu i redovničkom putu te joj čestitati njen Zlatni jubilej, uz želju da joj dragi Bog podari još zdravlja i mnogo duhovne radosti!

Župljani župe sv. Katarine, djevice i mučenice

Tags: ,