Kupnja zvona za župnu crkvu

Ove godine na Svijećnicu sakupio je sadašnji upravnik župe izabranike pojedinih sela da se dogovore glede nabave novih župnih zvonova. Tu je bilo mnogo razgovora, a osobito se isticao Nikola Brajković, Tomo Lebec (Cestar) i Franjo Križan. Nikola je Brajković sporazumno sa ovima i još nekima mladjima govorio proti nabavi zvonova, a T. Lebec dapače rekao je g. učitelju Milanu Krsniku da se on toga posla ne mane kao činovnik jer da će onda zvona biti državna ako on bude išao kupiti novac za zvona, pa neka si ,,pop” sam kupi novac.

O svemu tome je javno ustao u crkvi sadašnji upravitelj župe i narodu prikazao ovo bezvjersko djelovanje Brajkovića i Lebca. Ovi su uzbunili i cijelu župu, tako da su pojedina sela svi zaključili na svojim sastancima da ne dadu ništa za zvona., dapače da će i onoga tući koji se usudi dati za zvona. I ovo je upr. župe javno u crkvi ove buntovnike žigosao.

Još gorje učini starešina Šimljane Franjo Hadjasija, koji je s najvećima buntovnicima u Šimljani i tužbu poslali Kat. Predstojniku, jer da se neovlašteno ubire novac za zvona. Kada je i to u crkvi nepošteno djelo bilo raskriveno i u svojoj prostoti bezvjerskoj bilo prikazano, a sve od ovih trojice zavedeno i pobunjeno (svi odreda Radićevci), dodjoše u župni stan Gjuro Gazica, starešina sela Samarice i Ilija Križan iz Samarice te rekoše, neka se ne sluša ove mladjarije i ljude koji za Boga i vjeru ne mare i svoju sv. crkvu, neka se samo ide sakupljati novac, da će njih dvojica i još 8 gospodara iz Samarice kupiti zvona obadva.

I opet u crkvi ovo javno ovo izloženo i pohvaljeno, a oni i opet dobro buntovnici obrisani i osramoćeni, te po duši 40 kr. odredismo sami za nabavu zvona. Odmah podjoše g. učitelj Milan Krsnik, Miško Križan, sin Ilije gore spomenutoga i Ivan Kuštan, župni zvonar, kroz Samaricu. Na večer neopisivo veselje- Samarica odmah, izim Tome Lebca buntovnika, odazva se za zvona. Gornja Garešnica svi do jednoga za zvona dadoše. Sada je bilo pokore sa drugima selima. Kada su bile pred Uskrs sv. ispovijedi po kapelicama- i opet je narodu sve razloženo i uvidi narod zabludu i buntovnike osudi i obećaše svi dati za zvona.

Skupismo 33.410 kr. i ajde u Zagrebu Blazini i odmah pogodismo dva zvona- prvo4 metrateško, a drugo2 metrateško i dadosmo kapare 40 000 kr. U Zagreb je išao sadašnji upravitelj Akšamović, Gjuro Gazica, starešina, Miško Križan, sin Ilije i Mato Birtić.

Zvona koštaju 47 500 for. Briga je sada za ostali novac! Skupoća velika, porez strašan. ali kako je upravitelj župe rekao da je pošao u boj proti nevjernicima i buntovnicima u Ime Isusovo i da moramo pobijediti u tome moćnome Imenu Isusovu i to se je dogodilo.

Narod rado donaša svoje darove po duši po 40 kr., ali evo dne 3. ožujka1922. g. piše iz Amerike naš župljanin iz Samarice Stipan Modrić i javlja da on od svoje prištednje sam šalje, na moje pismo od 1921., za zvona župna 100.000 kruna, a ako su zvona naručena i plaćena da on daje tu svotu na oltar sv. Kate župnoj crkvi na dar za druge stvari potrebne. Ovaj list se čuva evo u spomenici.Taj je novac poslao preko svoje supruge Eve Modrić koja je sa Matom Modrićem, bratom Stipanovim, u prisutnosti g. učitelja Milana Krsnika i crkvenoga tutora Josipa Hadjasije upr. župe Josipu Aksamoviću dne 7. travnja1922. g. 100 000 kr. i uručila.

Živio Stipan Modrić!!! Kada se je to zbilo- zvona kaparisana, narod donosi novac. Stipan Modrić evo šalje ovu ogromnu svotu- zasramiše se buntovnici. Ime preslatko i moćno Isusovo sve je pobijedilo! Hvala i slava moćnome Imenu Isusovu. Zvona imadu biti gotova do 1. lipnja1922. g.

Narod željno očekuje nova zvona. Selo Gornja Garešnica sami odlučiše da i sebi za svoju kapelicu sv. Valentina kupe zvona. U tu svrhu sakupljaju Antun Šarf i Franjo Abramović milodare. Sva sela odazvaše se dobrovoljnima darovima. Isto pravoslavne vjere u Podgariću, Popovcu, Oštrome Zidu- vesela srca darovaše zavjetnoj crkvi sv. Valentina. Jedini u Oštrome Zidu, poznati bezvjerac Ivan Tonković, taj je ova dva sakupljača upravo nedostojno ispsovao. Kako časti Boga i sv. Valentina, takovu će i plaću primiti kao i svi bogohulci i bezvjerci.

Narod željno očekivao nova zvona- već se nije moglo slušati i dobre glasove i prigovore- pa kakova će biti nova zvona- nikada kao što su bila stara itd.

Dne 24. lipnja stigne pismo od tvrdke Blazina iz Zagreba da su zvona gotova. Narodu se u crkvi to oglasi- veselje neopisivo.

Jednodušan glas: ,,Po zvona u Zagreb!”, da na Posvetilo crkveno budu zvona u Samarici. Dobro. Odmah 29. lipnja odputujemo u Belovar upr. župe Aksamović, seoski starešina Gjuro Gazica, Miško Križan i župni zvonar Ivan Kuštan. U Belovaru pogodismo kod Tomljenovića teretni automobil za 7 000 kr. Strašno! Mora da bude- a mi ajde u Zagreb. Samo što smo odmakli od Belovara do blizu Rovišća ¾ sata- pokvari se automobil- e sada ajde pješice u Rovišće i tamo smo čekali 7 sati dok se je to ,,čudo” popravilo. U jedvite jade stignemo u Zagreb- sada nova i opet neprilika- automobil cijeli dan popravljan- a veliko zvono nije valjalo. Što sada? Poslovodji turne u ruke upravitelj župe Aksamović 800 kr., radnicima 400 kr. i piva. A zašto?! Upozorio jedan radnik da je u šupi krasno zvono za odpremu spremljeno u Srem medju Švabe, ali da je prekrasno i samo5 kgteže- ali da su slova na njemu njemačka, ali da će oni to sve turpijama odstraniti- samo da Gospodaru govorim. Dobro- molim i govorim, ali sve badava- zvona moraju u Srem još isti dan na željeznicu. Dok sam se s njime pravdao, dotle već poslovodja i radnici turpijaju i za ½ ure sve gotovo- ali sada slova ne mogu biti na njemu ulivena, nego usječena i s njime u večer u ½ 7 na automobil te nekako sretno stignemo u 6 ujutro 2. srpnja u Belovar, baš na samo Posvetilo. Kola dvoja čekaju- sada brzo tovari i bježi da se stigne kući. Kola su bila Tome Rodjaka (došao njegov sin Ivan) te kola Tome Lebca (Cestara). Dan 2. srpnja baš je bila nedjelja-stignemo u Ivansku. Čim smo stigli pod Ivansku, topovi gruvaju, zvona zvone, a silni narod nas dočekao. Iz Ivanske krenem sa g. župnikom Aleksijem Listom (kojemu srdačna hvala na onako prekrasno pripravljenome dočeku) u Samaricu. Kad smo stigli u Samaricu, već je silni narad čekao da čuju je li se zvona voze. A kad su saznali, upravo bilo je milina gledati ono narodno veselje. Topovi 12 hitaca oglase da zvona putuju i oglasi se procesija. U tili čas na hiljade u procesiji- ne samo iz župe nego i iz susjednih župa. I krenemo u procesiji pred zvona do kipa sv. Florijana. Željno očekivani čas nam je došao. Topovi gruvanjem oglase da se zvona približuju. Sav se narod postavi u red i evo prva kola sa velikim zvonom. Kola, zvono, kočijaš, sve u jednom zelenilu i sa hrvatskim barjakom, u njima Gjuro Gazica, Miško Križan i kočijaš Ivan Rodjak. U drugim kolima Tomo Lebec i Ivan Kuštan. A kada su došli blizu, zaori urnebesni ,,Živili!” Tu upravitelj župe izmoli 3 Očenaša i 3 Zdravomarije te krene sa narodom u crkvu. Okolo kola djevojke u bjelini, a pred kolima školska mladež sa g. dobrim učiteljem Krsnikom te župnikom Listom i domaćim župnikom. Pred crkvom silni narod, domaći i strani dočekao procesiju. U crkvu budu unešena zvona. Svečanu propovijed držao je župnik List, a poslije domaći, zahvalivši se narodu i Stipanu Modriću za darove, kao i Gazici, Križanu i g. Krsniku na uloženom trudu, da su ipak zvona nabavljena.

Zvona su dignuta na toranj dne 9. srpnja do podne. Majstorima iz Čazme što su zvona dizali plaćeno je u gotovome 2 000 kr. te vino i košta posebno plaćeno.

Za popravak ure plaćeno 2000 kr. nekome iz Čazme Baćaniju- ali nije dobro popravio, te se mora nabaviti pravi ,,sadžija”, a ne ovakvi neznalica. Nahvaljen bio- i tako badava novac isplaćen. Ide, ali nije sve točno uredjeno.

Hvala dobrome Gospodinu Bogu da je to i jednoč svršeno i sada imade župa Samarica prekrasna zvona, kakovih nema u ovoj županiji. Sada su u župnome tornju 3 zvona.