3. siječnja 1943. godine rođena sam u Samarici- Gornji kraj, kbr. 16. „Iskusna babica“ koja me prva okupala i povila bila je jedna Anka. Zašto to spominjem?
Samarica je prepuna neispisanih priča koje su stvarane u tom ludilu 2. svjetskoga rata. Anka je bila prognanica iz Bosne, selo Novoselci, srez Bosanska Dubica- Potkozarje. Kako je dospjela u Samaricu- ne znam, a onda kad sam željela znati pojedinosti, više nije bilo živih da pitam. Ona je bila u kući moga djeda Joška (Josipa Benkovića) i bake Kate, a njezinih petero djece bilo je razmješteno po drugim obiteljima jer je u neimaštini svaka kuća imala dosta i svojih gladnih usta. Sjećam se samo jednog detalja iz njene priče: u kuću su im jedne noći upali „Turci“, kako su zvali Muslimane, i ubili muža na kućnom pragu.
Do ovog je rata svake godine dolazila k mojima u Samaricu, već stara i nemoćna. Djeda i baku je zvala braćom. Detalj koji mi se urezao u sjećanje bila je priča o Joškovoj i Katinoj dobroti. Kad se, poslije smirivanja situacije u njenom kraju, vraćala kući, Joško ih je vozio kolima s konjskom zapregom do Banove Jaruge. Kata im je zamotala veliki kruh iz krušne peći, na kojem su i sami oskudijevali, a Joško joj je poklonio sjekiru. Rekla mi je da je to bio najdragocjeniji dar jer je njome nasjekla pruće od kojega je sagradila kolibu na zgarištu bivše kuće. Moji su joj jednom uzvratili posjet za njenu Krsnu slavu za Đurđevdan. Mi smo tada bili ljudi, nije se zadiralo u neke druge vrijednosti. Ostaje mi tajna jesu li joj živi potomci, je li i u njihovim srcima sačuvana priča o nekim dobrim Hrvatima ili su možda otišli „na onu drugu stranu“, kao i mnogi koje smo nazivali braćom?
Djetinjstvo je u tim poratnim godinama bilo obilježeno neimaštinom i borbom za preživljavanjem. Poslije pometenih tavana ostajalo je tek da se za svetak ispeče kolač ili bijeli kruh. Brat i ja smo bili jako mali pa se ne sjećamo kako nas je majka morala ostaviti djedu i baki jer je ona, zajedno s pokojnom Janom Brajković, morala ići na odsluženje kazne u Brestovac. Zvao se to „prisilni rad“ u tvornici drva. Obje su „skrivile“ veliki grijeh. Kad se po „normi“ trebala predati određena količina masti, njima ne bi ostalo ništa pa su one „stemfale“ krumpira i pomiješale s masti. Otkrio ih je susjed koji je bio vjerni skupljač „komunističkih normi“. Ratna zbivanja u obiteljima bile su strogo čuvane tajne od nas djece, koja bi mogla nešto „zucnuti“, a onda se za izgovorenu riječ gubila glava. Tako su mnoge istine iz mojih djetinjih dana ostela izgubljene.
Krenula sam u školu, a moj je prvi učitelj bio Josip Grgić. Najteže mi je padalo rano ustajanje da napasem stoku do odlaska u školu. Grabljanje sijena, žetva i hodanje bosih nogu po strništu i žarkom suncu bili su normalni poslovi kojima se nismo smjeli protiviti. Polaskom u školu morala sam učiti plesti čarape, presti „turjaču“ od čega su krvarili prsti i usnice, jer se slinom oblikovala nit.
Majka mi je željela lakši život i u dogovoru s tada dragim učiteljima Blankom i Antunom Kličekom, omogućili su mi da od 5. do 8. razreda školu pohađam u Čazmi. Najveći je problem bio kako stvoriti novac za stan i hranu. Tada se za mene pobrinu On, a da ja toga nisam kao dijete niti bila svjesna. Odgajana sam u katoličkoj obitelji u kojoj se ustajalo i lijegalo zazivom Boga i znakom križa. Svaki novi posao počinjao je zazivom „Bože, pomozi“ ili „Z Božjom pomoći“. Meni se sve i ostvarilo s Božjom pomoći jer mi je Bog poslao dobre anđele u osobama Jelisave Klempay i Hermine i Katice Brajo, koje su me u svoj dom primile kao svoje dijete. I same siromašne, trudile su se da ne budem gladna, iako im to moji roditelji nisu plaćali novcem. Zahvalnost i sjećanje sada im samo mogu vratiti molitvom za njihove duše i zapaljenom svijećom na grobu.
Po završetku osonovne školi u Čazmi odabirem zvanje učiteljice i završavam petogodišnju Učiteljsku školu u Zagrebu, iako sam kao djevojčica maštala postati časna sestra po uzoru na časnu Jasnu Brajković, sestru vlč. Stjepana Brajkovića. Bila je oličenje dobrote i ljepote duše. Gledala sam je kao sveticu. Uvijek je bila nasmijana i takovu je nosim u sjećanju.
Studij na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu postao mi je uz rad vrlo težak pa sam tako ostala samo apsolvent iste. Svojoj općini Čazma bila sam dužna odraditi stipendiju pa sam na prvo radno mjesto raspoređena u Donju Petričku koja je tada bila osmogodišnja škola. Imala sam se namjeru vratiti u Zagreb, gdje je u međuvremenu odselila moja obitelj. Nakon prve godine službovanja dolazim u OŠ Ivanska, a moj plan da se vratim u Zagreb zamrsili su neki drugi vjetrovi. Ostajem u rodnom kraju, zasnivam obitelj i tu sam našla svoj smisao života. Uz svoje zvanje učiteljice stekla sam i ono drugo, životno- zavnje supruge, majke i bake.
Gotovo je neprimjetno prohujalo 40 godina rada s djecom, mladima i starima, s kojima sam dijelila radost pjesme, plesa, glazbe i očuvanja naših već zaboravljenih običaja. Lijepo je sresti svoga učenika koji te pozdravi i upita za zdravlje. A što nama starijima više i treba do li lijepe riječi i osmjeha nekog lica kojem se ponekad ne mogu sjetiti ni imena?
Ostala sam u Moslavini i Moslavina u meni. Tu živim s uspomenama na djetinjstvo, prijatelje i drage ljude kojih više nema. Rado dolazim u svoju rodnu Samaricu, u crkvu kojoj sam krštena, u kojoj su kršteni i vjenčani moji preci i s čijeg su ih tornja ispraćala zvona na posljednje počivalište.
Mirovina je zadnje poglavlje životne priče u kojem se gledaju fotografije generacija učenika, one s folklornim temama i dragim ljudima. Prebiru se sjećanja, ponekad se stegne grlo, a srce se raširi jer je u jemu još toliko mjesta za ljubav, za zavičaj i sve drage ljude.